Da šutiš - Dragana Latinović

Želim da živim negdje blizu mora, gdje ću svu tvoju ljubav imati samo za sebe. Želim da me svaki dan, budi zvuk talasa i dodir tvojih usana. Želim biti slobodna, ne želim živjeti u krletki jer mene hrani zvuk valova i tvoja blizina.

IZNAD KRAJOLIKA Čekaj me noćas ja doći neću u pokislim poljima tražim sreću tumaram bespućima širina uz svjetlost svjeća. Čekaj me noćas sutra će biti kasno iznad krajolika pratim let paunova ako oni uopšte lete njihovo perje prelama sunce. Čekaj me noćas, čekali su me mnogi u zalasku sunca vidim ti oči. Tminu sam prihvatila kao neminovnost do sledećeg leta pauna. Čekaj me noćas, u čekanju tražim spas svjetlost je moja luka jer se nada rađa u svakom izlasku sunca.

ZEMLJA Zemlja je ponudila utjehu, a zauzvrat upila suze. Njene široke ruke obgrlile su tvoje strahove. Razliježu se njenom utrobom, jauci uplakanih duša. Zemlja pamti, zemlja diše sve tvoje nesreće istrajno ćuti. Zemlja je danas vlažna, trava ugažena na mjestu  gdje ti je utjeha pružena.

Zar ljubav nije davenje, težnja ka ugodi i ekstazi, neizmjerna sreća. Zar ljubav nije uzajamno darivanje, naizmjenična niska sreća i tuge. Šta se krije iza tih očiju, treba da saznam, želim da znam. Zar ljubav nije stvaranje, nečeg novog još neizrecivog. Zar ljubav nije vječita nagrada i kazna.

Vrtlože se osjećanja. Poput stihije odlaze srećni dani, konačište pronalazim u samoći. Rab božiji u lance upletena, poput srne ogledam se u očima vuka. Strah slutnja i prepuštanje, satkani u sekundi. Omotana bodljikavom žicom, koja se urezuje u prste, hodam liticom propasti.

Usamljena sam večeras, želim tišinu. Glasovi bruje, u pozadini. Ja sam nečiji sjever, ali zvijezda više nema. Poželim da ugasim svijeće i da bude mrak. Nježno na krilima slavuja, spavam snove. Mitska bića, samo su prah. Stvarnost je praznina i neizmjerni strah.

Nježno me poljubi, zadrži misli malo, dahom prenesi ljubav. Osjećam sladak okus pobjede i nedostižnih snova. Na papir napiši, ono što ne možeš reći. Utisni riječi u pregib usana, napusti bijele zidove. Rastvori niske bijelih zuba, zagrizi, da zauvijek tu stoje, mali podsjetnik da su tvoje.

Snijeg je pao pokrio grane. Dim se vije, iz starog odzaka. U kuci je sve tiho, stara baka prica pricu oko njenog krila znatizeljna lica unuka. Prica baka o mladosti o starim vremenima i velikim snijegovima. U olucima zbijeni vrapci cute, dugu zimu slute.

...Duhovito, šarmantno i poletno pisanje ovu knjigu izdvaja kao jedno od osvježenja domaće čitalačke scene... Šta učiniti kada voljena djevojka voli drugog, koji je uz to tvoj najbolji prijatelj. Dijeli vas hiljadu kilometara a vi na raspolaganju imate samo jedan telefon. I ako zna da nema šanse on ne odustaje, jer Sandra je ta, ona prava,djevojka zbog koje ostaje budan noćima, ona o čijim očima misli, koju traži u drugim ženama. Sandra je ljubav njegovog života, no postoji jedan mali problem, ona to još ne zna. Ljubav ne poznaje granice, pa tako ni udaljenost između Hrvatske i Njemačke ne predstavlja nikakav problem. Je li za rađanje ljubavi dovoljna samo tipka send ili su tu potrebne i druge vještine? To ćete otkriti ako pročitate ljubavni roman "We come one" čiji je autor Mario Šoštar. U romanu se mogu pronaći skoro svi jer danas je sve više parova koji početak ljubavi mogu zahvaliti upravo mobilnim telefonima. Hiljadu razmjenjenih poruka, sati i sati telefonskog

Čini mi se u tuđini nema tako plavog neba, čini mi se u tuđini da me svako prijeko gleda. Otišao sam godina im se ne zna broj imam sve što poželim ali patim rode moj. Steko sam sve sam, radom od jutra do mraka, zorom ustajao pa sve do sunčeva zalaska. Da mi je da me želja mine malo rodne grude, neba i sunčeve vedrine. Ta mi patnja srce tišti za rodnim krajem duša vrišti.

Kada se sjetim djetinjstva, pomislim na bezbrižnost, sreću i igru. Vrijeme kada smo svi bili jednaki, imali isto, kada je bilo najvažnije da te ne uhvate u igri skrivača. Kada su se pravili planovi skrivanja i kada smo bili "neprijatelji" samo u igri između dvije vatre. Nije bilo bitno da li imaš majicu sa natpisom, hlače sa nitnama i slično. Djetinjstvo vrijeme kada smo bili nevine duše, kada je  mržnja bila misaona imenica koju nismo poznavali. Kada smo se radovali običnim stvarima, posuđivali igračke, igrali lastiša, kada je obična guma bila izvor neizmjerne sreće. U međuvremenu godine su prošle mi smo odrasli, lastiša se više i ne sjećamo, gomilamo novac kupujemo stvari koje odlažemo sa strane. Postali smo neko i nešto, a u stvari smo ništa. Imamo sve, ali nemamo ono najbitnije čistu dušu i nevinost djeteta.

Te godine zima je bila jača nego ikad. Snijeg je počeo padati već krajem novembra. Zasula je svojim pahuljama selo, razastrla svoje bijele skute i nije planirala skoro otići. Nestrpljivo sjedeći kraj šporeta, ubacivao sam cjepanice na vatru, i svako malo gledao kroz prozor. Obično bih u ovo vrijeme već bio na planini. Hodao bih njenom kosinom, polako, uživao u tome da je planina samo moja. Još od djetinjstva sam bio zaljubljenik u prirodu. Rođen na planinskim padinama, djetinjstvo sam bezazleno proveo u igri sa dječacima. Dječje igre ispunjene smijehom odzvanjaju mojim sjećanjima. Već par dana nisam išao gore na planinu. Snijeg ju je okovao i zameo tragove životinjskih stopa. Neprekidna bjelina se prostirala planinskim vrhovima, zastrta gustim pahuljama spavala je svoj zimski san. Dan je sporo odmicao, u čaj sam stavio kašiku meda i nastavio da gledam kroz prozor. Drveće se povijalo pod težinom snježnog pokrivača. Razmišljao sam dugo i na kraju prelomio, da sutra ipak odem gore.  Sat

Umorna sam od mijenjanja maski, Pretvaranja da sam bolja. Nanošenja crvenog ruža I tamnog kreon, Oblačenja prikladne garderobe. Umorna sam od glumaca, Sapatnika, Njihovih opsežnih uloga. Pretvaranja da maske ne postoje. Prinošenja pritvornosti, pod izgovorom nesebičnog čina. Glume koja zahtjeva opsežne pripreme Šizofrene nagone i želju da maska sraste sa pravim licem. Umorna sam, jer se reflektori nikad ne gase.

Usamljenost je postala moj način života. Nakon godina provedenih u velikom gradu, nešto u meni se prelomilo. Nisam mogao više izdržati ritam gradskog života. Došao sam sa dvanaest godina da nastavim školovanje i mislio sam da ću ostati zauvijek. Završio sam prvo osnovu, a onda i srednju školu, te se zaposlio kao novinar u dnevnom listu. Pisao sam za crnu kroniku, zločin je bio moje područje o kojem sam znao sve.  Sjedeći za kompjutorom, razmišljao sam što da napišem za sedmičnu kolumnu. Inspiracija me je napustila, a ispod naslova je bila praznina. Mojem novinarskom poslu za sigurno nije pomogla ni prevara voljene žene s mojim najboljim prijateljem. Od tad nisam pisao. Ona se iselila iz stana i otišla u njegov. Djece nismo imali. Od kad je otišla, vrijeme sam provodio u čitanju Bukowskog, davio se u njegovim riječima, dok sam svoje nepovratno izgubio. Ogoljenost njegovog pisanja ogolila je i moje, samo što kod mene nije ostalo ništa. Praznina, nula i pustoš. Bez sinonima, stilskih fig

Subota je moj dan kada fotografiram. Opsesija prema fotografiji me oduvijek tjerala da putujem i istražujem interesantne predjele. Ovaj put sam odlučila da ovjekovječim jesen u šumi. Ona je danas tiha.  Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše.  Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zidove moga

Često je ljubav pokretač promjene, ali i sam cilj kojem težimo. Upoznati pravog sebe možemo jedino kroz životne promjene, koje nas vode ka nepoznatom. Potraga za srećnim krajem je često hod kroz trnje, bez saznanja da li na kraju puta stoje zvijezde. U ovu potragu se upustila i glavna junakinja romana "Putevima svitanja" - Brankica Stanić. Tina mlad i ambiciozan fotograf, nije sklona riziku. Ona igra na sigurno, u ljubavi, na poslu, uopšteno u životu ona je od onih ljudi koji uvijek idu sredinom. Strah od promjene Tinu drži u iluziji sreće. Njeno stakleno zvono su zidovi koje ona ne želi srušiti, uljuljkana lažnom sigurnošću. Tina je u dugoj vezi sa Filipom i ako on živi s roditeljima, a uz to njegova majka i ne voli Tinu. Pored toga ona se bavi fotografisanjem vjenčanja i ako je njena ljubav fotografisanje predjela. Jednostavno to je ono što je poželjno u očima sredine u kojoj ona živi, a ona nema hrabrosti da to promijeni. Kada u njen život uđe samozatajni Luka, staklen

Ljeto 2002. godine bilo je toplo. Dane smo provodili igrajući se kraj rijeke. Bilo je dosta djece i najčešće smo igrali fudbal. Majka nas je znala dugo na večer dozivati da dođemo kući. Mi smo htjeli da kraj rijeke ostanemo što duže, i nismo se odazivali. Prohladni vjetrić duvao je njenom obalom. Voljeli smo vrijeme provoditi na tom mjestu. S desne strane se prostirala šuma. Idealno mjesto za provesti ljeto. - Tako je toplo - rekao je Marko. Lijeno se protegnuo i okrenuo na bok ka meni. - Sva sreća da imamo ovu rijeku - odgovorio sam mu sneno. Gledao sam nebo, bilo je tamno plavo bez i jednog oblačka. Ležali smo u hladu drena, bilo je kasno poslije podne. Ostali još nisu došli na dogovoreno mjesto. Prvi smo stigli moj brat i ja. Rano ujutro smo obavili sve svoje zadatke i imali smo čitavo poslijepodne samo za sebe. - Petre, jesi li za kupanje - upitao me brat. - Nisam, ne da mi se. Nisam htio napustiti hladovinu. Bio sam neraspoložen, jer Ana je danas trebala da ode sa svojima iz sela

"Ticala" zbirka kratkih priča autorice Jelene Zlatar, jeste prije svega svjedočenje o emocijama koji su ophrvali likove priča. Ogoljeni do kosti, bez trunke srama oni pokazuju svoje strahove, mane i ožiljke. Spremni da istrpe osudu čitaoca, ali nikako da odustanu od svoje iskrenosti. Svijet bez boja i nijansi, crno bijelo društvo viđeno očima daltoniste. To je svijet u kojem je čovjek spreman na sve da bi postigao ono što želi, a to je najčešće i jedino samo ljubav. Da li je ljubav opravdan razlog za određene postupke, ostavljeno je na sud čitaocima. Hirurškim rezom odstranjen je višak riječi, kratke rečenice pulsiraju stranicama i kao ticala dotiču misao čitaoca. U njihovim manama prepoznajemo sebe, i umjesto da sudimo mi suosjećamo. Suosjećamo, jer smo i mi u potrazi za pripadanjem, jer pripadati možemo samo kroz ljubav. Nesavršenost ophrvana realnošću umotana u komad svile, topi se poput šećerne vune na ustima. Poput dragih prijatelja likovi ovih priča žive i nakon

Neke stvari se dese spontano. Uhvatiš se u koštac s vremenom, ljudima i one te iznenade. Neki ljudi te oduševe, a neki razočaraju. Nekome si sve na svijetu, a nekome ni trun prašine na cipeli. Sve je to u redu, jer znaj, ti si samo čovjek, savršen u svojoj nesavršenosti. To ti daje otpusno pismo od toga da te svi vole i da ti voliš sve. I zato kada bojiš slikovnicu ne brini se ako bojice prelaze linije, uživaj u bojenju. Slušaš li muziku koju ne voliš znaj da su minute dragocjene i ako ih provedete u slušanju pjesme koja je in, a vi je ne volite to su zapravo bačene minute.

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Branka Ćopića 7 Prezime: Davidović Subota je moj omiljeni dan. Jučer je padala kiša, danas ne pada pa možda kasnije odem i do parka prošetati Mrvicu, ako mama i tata budu brzo stigli.  Mrvica je moj pas. Gledam je kako leži u svojoj korpici, sklupčana kao mali zec. Uši su joj pokrile glavu i nazire joj se samo mala njuškica. Mama i tata su otišli u prodavaonicu, ostala sam sama u kući.  Nije prvi put da me ostavljaju samu, već sam dovoljno velika.  Upalila sam televizor, ne volim tišinu.  Šest je sati. Nadam se da će se brzo vratiti da odem u park jer je u devet moj omiljeni film Sam u kući i ne bih ga željela propustiti. Jučer smo u školi crtali Djeda Mraza. Volim crtati pa sam izvadila blok za crtanje i bojice. Učiteljica mi je rekla da sam talentovana, htjela sam da iznenadim mamu i tatu kad se vrate.  Zvono je zazvonilo.  Čekam, mama i tata imaju svoj ključ.  Ne bi zvonili. Ne smijem da otvorim vrata nepoznatima

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Tina Ujevića 25  Prezime: Jovanović  Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.  Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.  Četvrtak je dan kad dolazi poštar.  Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata. Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.  Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.  Zvr zvr zvr...  Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.  Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji nose, boji glasa. Zovem se Ana Jovanović i sli

Pisati za djecu, pjesnika dovede u nezavidan položaj jer djeca vaše pisanje ili vole ili ne vole, kod njih nema  zlatne sredine. Pisati za djecu na jeziku koji nije vaš materinski, svakako ne olakšava taj zadatak, naprotiv, otežava ga. Književni dvojac Daria i Jurij Lisenko su taj zadatak odradili više nego odlično.  Otac i kćerka iako po nacionalnosti Ukrajinci, uspješno pišu na jezicima koji im nisu materinski, raskošno prenoseći svoj talent i ispisujući redove poezije za djecu na kojima bi im mogli po zavidjeti mnogi autori dječjeg žanra. Zbirka pjesama "Ide svašta!" je poput divne niske bisera. Ušetala je u paviljon dječje literature i zauzela svoje zaslužno mjesto. Autori se vješto poigravaju s riječima, ponekad dodajući svoje izmišljene u skladu s tim da je mašta glavno obilježje ovog tipa književnosti.  Kotrljanje slova da svakom stranicom dobija na zamahu. Razigranost stihova golica um čitaoca i odvodi nas u svojevrsni svijet mašte. U tom svijetu raznobojna slova tvo

Fali mi ona neizvjesnost, ono vrijeme kada smo čekali da snimimo omiljenu pjesmu sa radio stanice na kasetu. Kada smo tu istu kasetu premotavali i po deset puta, da bi pjesmu čuli još jednom. Kada vrijeme nije bilo brojka, kada smo se fotografisali samo na rođendanima, bez namještanja i ponavljanja. Kada nismo znali kakve su fotografije sve dok ne bi bile izrađene. U prašnjavim albumima još uvijek stoje, možda imamo crvene oči, ali nam usta krasi onaj iskreni osmijeh. Na dru goj fotografiji su roditelji zaboravili ugasiti blic pa smo na trenutak zažmirili, ali ipak dovoljno da se i to zabilježi. Fali mi vrijeme kad su se igrale nevine dječije igre, kada nije bilo interneta, ili ga je bilo, ali mi nismo znali. Kada je zima bila zima, a ljeto ljeto. Kada je rumenko bio sladak i kada je marka bila bitna samo zbog još jednog sladoleda. Skupljali smo sličice Kasandre i igrali pola-cijela. Vrijeme kada smo igru prekidali u četri sata, gledali kako Randu baca noževe, na još ponegdje crno-bij

Ljubav je kao godišnje doba: rađa se u proljeće, sazrjeva ljeti, daje plodove u jesen i polako vene zimi.  Stihovi zbirke pjesama "A nekad si mi kupovao lizalice" autorice Vlatke Planine su autentično svjedočanstvo jedne takve ljubavi.  Kroz istančane stihove otkriva svakodnevnicu ljubavi, strah, čežnju, patnju, sreću i radost. Poetika ljuba vi je u tome da se ta osjećanja prožimaju i da nije moguće izdvojiti jedno osjećanje koje se vezuje za ljubav posebno, već su oni neraskidivo vezani. "podari mi život, utkaj me u svoje snove, približi me sebi..." Ljubav je pokretač koji nas tjera da se mijenjamo, postajemo bolji. Čitajući stihove čitaoc je uvučen u svijet ljubavi, gdje je jedna lizalica vrjednija od zlatne ogrlice. Pjesnička snoviđenja su isprepletene kroz svilenu paukovu mrežu koja obavija čitaoca i uvlači ga u svijet pjesničke riječi. Kada pomislimo da ne može bolje nanovo bivamo osvojeni pjesničkim stihom začahurenim kao larva koja čeka da izraste u predivno

Ako ste čitali roman Lemurova ljubav, ovu knjigu morate obavezno pročitatiu, ako niste nadoknadite propušteno. Da li se ljubav pronalazi ili ona pronađe Vas kad se najmanje nadate saznaćete ako pročitate roman Ivane Kuzmanović "Manje od tri". "Naša elektronska pošta i SMS poruke postali su zbirka najljepših ljubavnih pisama i poezije. Citirao mi je Andrića, Mešu Selimovića i Envera Čolakovića, ponekad mi objašnjavajući da nije lud što to radi i ne prepisuje on knjigu, već je nežno spušta na usne, jedva ih dodirujući, srećan što knjiga ima više od četri stotine strana i što će to da traje dugo, dugo..." Junakninja romana Una nakon nesrećne ljubavne veze, ponovo je sama, iako povrijeđena ona nastavlja da traži oog pravog. Na poslovnom putovanju u Njemačku upoznaje Filipa, iako oženjen ubrzo počinju da se viđaju, ali duhovi prošlosti je ne ostavljaju.