Priča "Sladoled" - Dragana Latinović
Ljeto 2002. godine bilo je toplo. Dane smo provodili igrajući se kraj rijeke. Bilo je dosta djece i najčešće smo igrali fudbal. Majka nas je znala dugo na večer dozivati da dođemo kući. Mi smo htjeli da kraj rijeke ostanemo što duže, i nismo se odazivali. Prohladni vjetrić duvao je njenom obalom. Voljeli smo vrijeme provoditi na tom mjestu. S desne strane se prostirala šuma. Idealno mjesto za provesti ljeto. - Tako je toplo - rekao je Marko. Lijeno se protegnuo i okrenuo na bok ka meni. - Sva sreća da imamo ovu rijeku - odgovorio sam mu sneno. Gledao sam nebo, bilo je tamno plavo bez i jednog oblačka. Ležali smo u hladu drena, bilo je kasno poslije podne. Ostali još nisu došli na dogovoreno mjesto. Prvi smo stigli moj brat i ja. Rano ujutro smo obavili sve svoje zadatke i imali smo čitavo poslijepodne samo za sebe. - Petre, jesi li za kupanje - upitao me brat. - Nisam, ne da mi se. Nisam htio napustiti hladovinu. Bio sam neraspoložen, jer Ana je danas trebala da ode sa svojima iz sela