Da šutiš - Dragana Latinović

Zar ljubav nije davenje, težnja ka ugodi i ekstazi, neizmjerna sreća. Zar ljubav nije uzajamno darivanje, naizmjenična niska sreća i tuge. Šta se krije iza tih očiju, treba da saznam, želim da znam. Zar ljubav nije stvaranje, nečeg novog još neizrecivog. Zar ljubav nije vječita nagrada i kazna.

Vrtlože se osjećanja. Poput stihije odlaze srećni dani, konačište pronalazim u samoći. Rab božiji u lance upletena, poput srne ogledam se u očima vuka. Strah slutnja i prepuštanje, satkani u sekundi. Omotana bodljikavom žicom, koja se urezuje u prste, hodam liticom propasti.

Usamljena sam večeras, želim tišinu. Glasovi bruje, u pozadini. Ja sam nečiji sjever, ali zvijezda više nema. Poželim da ugasim svijeće i da bude mrak. Nježno na krilima slavuja, spavam snove. Mitska bića, samo su prah. Stvarnost je praznina i neizmjerni strah.

Nježno me poljubi, zadrži misli malo, dahom prenesi ljubav. Osjećam sladak okus pobjede i nedostižnih snova. Na papir napiši, ono što ne možeš reći. Utisni riječi u pregib usana, napusti bijele zidove. Rastvori niske bijelih zuba, zagrizi, da zauvijek tu stoje, mali podsjetnik da su tvoje.

Snijeg je pao pokrio grane. Dim se vije, iz starog odzaka. U kuci je sve tiho, stara baka prica pricu oko njenog krila znatizeljna lica unuka. Prica baka o mladosti o starim vremenima i velikim snijegovima. U olucima zbijeni vrapci cute, dugu zimu slute.