Da šutiš - Dragana Latinović

Neke stvari se dese spontano. Uhvatiš se u koštac s vremenom, ljudima i one te iznenade. Neki ljudi te oduševe, a neki razočaraju. Nekome si sve na svijetu, a nekome ni trun prašine na cipeli. Sve je to u redu, jer znaj, ti si samo čovjek, savršen u svojoj nesavršenosti. To ti daje otpusno pismo od toga da te svi vole i da ti voliš sve. I zato kada bojiš slikovnicu ne brini se ako bojice prelaze linije, uživaj u bojenju. Slušaš li muziku koju ne voliš znaj da su minute dragocjene i ako ih provedete u slušanju pjesme koja je in, a vi je ne volite to su zapravo bačene minute.

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Branka Ćopića 7 Prezime: Davidović Subota je moj omiljeni dan. Jučer je padala kiša, danas ne pada pa možda kasnije odem i do parka prošetati Mrvicu, ako mama i tata budu brzo stigli.  Mrvica je moj pas. Gledam je kako leži u svojoj korpici, sklupčana kao mali zec. Uši su joj pokrile glavu i nazire joj se samo mala njuškica. Mama i tata su otišli u prodavaonicu, ostala sam sama u kući.  Nije prvi put da me ostavljaju samu, već sam dovoljno velika.  Upalila sam televizor, ne volim tišinu.  Šest je sati. Nadam se da će se brzo vratiti da odem u park jer je u devet moj omiljeni film Sam u kući i ne bih ga željela propustiti. Jučer smo u školi crtali Djeda Mraza. Volim crtati pa sam izvadila blok za crtanje i bojice. Učiteljica mi je rekla da sam talentovana, htjela sam da iznenadim mamu i tatu kad se vrate.  Zvono je zazvonilo.  Čekam, mama i tata imaju svoj ključ.  Ne bi zvonili. Ne smijem da otvorim vrata nepoznatima

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Tina Ujevića 25  Prezime: Jovanović  Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.  Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.  Četvrtak je dan kad dolazi poštar.  Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata. Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.  Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.  Zvr zvr zvr...  Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.  Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji nose, boji glasa. Zovem se Ana Jovanović i sli

Pisati za djecu, pjesnika dovede u nezavidan položaj jer djeca vaše pisanje ili vole ili ne vole, kod njih nema  zlatne sredine. Pisati za djecu na jeziku koji nije vaš materinski, svakako ne olakšava taj zadatak, naprotiv, otežava ga. Književni dvojac Daria i Jurij Lisenko su taj zadatak odradili više nego odlično.  Otac i kćerka iako po nacionalnosti Ukrajinci, uspješno pišu na jezicima koji im nisu materinski, raskošno prenoseći svoj talent i ispisujući redove poezije za djecu na kojima bi im mogli po zavidjeti mnogi autori dječjeg žanra. Zbirka pjesama "Ide svašta!" je poput divne niske bisera. Ušetala je u paviljon dječje literature i zauzela svoje zaslužno mjesto. Autori se vješto poigravaju s riječima, ponekad dodajući svoje izmišljene u skladu s tim da je mašta glavno obilježje ovog tipa književnosti.  Kotrljanje slova da svakom stranicom dobija na zamahu. Razigranost stihova golica um čitaoca i odvodi nas u svojevrsni svijet mašte. U tom svijetu raznobojna slova tvo

Fali mi ona neizvjesnost, ono vrijeme kada smo čekali da snimimo omiljenu pjesmu sa radio stanice na kasetu. Kada smo tu istu kasetu premotavali i po deset puta, da bi pjesmu čuli još jednom. Kada vrijeme nije bilo brojka, kada smo se fotografisali samo na rođendanima, bez namještanja i ponavljanja. Kada nismo znali kakve su fotografije sve dok ne bi bile izrađene. U prašnjavim albumima još uvijek stoje, možda imamo crvene oči, ali nam usta krasi onaj iskreni osmijeh. Na dru goj fotografiji su roditelji zaboravili ugasiti blic pa smo na trenutak zažmirili, ali ipak dovoljno da se i to zabilježi. Fali mi vrijeme kad su se igrale nevine dječije igre, kada nije bilo interneta, ili ga je bilo, ali mi nismo znali. Kada je zima bila zima, a ljeto ljeto. Kada je rumenko bio sladak i kada je marka bila bitna samo zbog još jednog sladoleda. Skupljali smo sličice Kasandre i igrali pola-cijela. Vrijeme kada smo igru prekidali u četri sata, gledali kako Randu baca noževe, na još ponegdje crno-bij

Ljubav je kao godišnje doba: rađa se u proljeće, sazrjeva ljeti, daje plodove u jesen i polako vene zimi.  Stihovi zbirke pjesama "A nekad si mi kupovao lizalice" autorice Vlatke Planine su autentično svjedočanstvo jedne takve ljubavi.  Kroz istančane stihove otkriva svakodnevnicu ljubavi, strah, čežnju, patnju, sreću i radost. Poetika ljuba vi je u tome da se ta osjećanja prožimaju i da nije moguće izdvojiti jedno osjećanje koje se vezuje za ljubav posebno, već su oni neraskidivo vezani. "podari mi život, utkaj me u svoje snove, približi me sebi..." Ljubav je pokretač koji nas tjera da se mijenjamo, postajemo bolji. Čitajući stihove čitaoc je uvučen u svijet ljubavi, gdje je jedna lizalica vrjednija od zlatne ogrlice. Pjesnička snoviđenja su isprepletene kroz svilenu paukovu mrežu koja obavija čitaoca i uvlači ga u svijet pjesničke riječi. Kada pomislimo da ne može bolje nanovo bivamo osvojeni pjesničkim stihom začahurenim kao larva koja čeka da izraste u predivno

Ako ste čitali roman Lemurova ljubav, ovu knjigu morate obavezno pročitatiu, ako niste nadoknadite propušteno. Da li se ljubav pronalazi ili ona pronađe Vas kad se najmanje nadate saznaćete ako pročitate roman Ivane Kuzmanović "Manje od tri". "Naša elektronska pošta i SMS poruke postali su zbirka najljepših ljubavnih pisama i poezije. Citirao mi je Andrića, Mešu Selimovića i Envera Čolakovića, ponekad mi objašnjavajući da nije lud što to radi i ne prepisuje on knjigu, već je nežno spušta na usne, jedva ih dodirujući, srećan što knjiga ima više od četri stotine strana i što će to da traje dugo, dugo..." Junakninja romana Una nakon nesrećne ljubavne veze, ponovo je sama, iako povrijeđena ona nastavlja da traži oog pravog. Na poslovnom putovanju u Njemačku upoznaje Filipa, iako oženjen ubrzo počinju da se viđaju, ali duhovi prošlosti je ne ostavljaju.

Mlatio je repom, pogled mu je bio uprt u daljinu. Kao mali je bio bačen tu uz put. Daleko od majke prvi put sam, zavukao se u ruševinu. Nije spavao, cvilio je. Kraj zidina je prošao olinjali mačak, zavirio je unutra, frknuo i produžio dalje. Niko nije  volio pse, pogotovo lutalice. Mrak i kiša mu nisu dali da izađe da potraži neku hranu. Ležao je i tužno cvilio. Negdje pred zoru zaspao je. . Otvorio je oči pored njega je stajao čovjek. Osjeti je miris hrane i pošao za njim. Služio je kao igračka, jednokratna zanimacija čovjekovoj djeci. Kada su se djeca zasitila psa on je postao nepoželjan. Čovjek je razmišljao šta će sa psom. Smetao mu je i postao je višak. Jedne kišne noći pas se opet našao bačen kraj puta.