Priča "Jasna, kao proljeće" - Dragana Latinović

Usamljenost je postala moj način života. Nakon godina provedenih u velikom gradu, nešto u meni se prelomilo. Nisam mogao više izdržati ritam gradskog života. Došao sam sa dvanaest godina da nastavim školovanje i mislio sam da ću ostati zauvijek. Završio sam prvo osnovu, a onda i srednju školu, te se zaposlio kao novinar u dnevnom listu. Pisao sam za crnu kroniku, zločin je bio moje područje o kojem sam znao sve. 
Sjedeći za kompjutorom, razmišljao sam što da napišem za sedmičnu kolumnu. Inspiracija me je napustila, a ispod naslova je bila praznina. Mojem novinarskom poslu za sigurno nije pomogla ni prevara voljene žene s mojim najboljim prijateljem. Od tad nisam pisao. Ona se iselila iz stana i otišla u njegov. Djece nismo imali. Od kad je otišla, vrijeme sam provodio u čitanju Bukowskog, davio se u njegovim riječima, dok sam svoje nepovratno izgubio. Ogoljenost njegovog pisanja ogolila je i moje, samo što kod mene nije ostalo ništa. Praznina, nula i pustoš. Bez sinonima, stilskih figura, samo bjelina praznih listova. 
Zazvonio je telefon i prekinuo me u razmišljanju. Uzeo sam telefon u ruku. Pitao sam se ko me zove, ovih dana telefon je ćutao. Na ekranu je pisalo njezino ime, dvoumio sam da li da se javim, ili ne?
- Halo. - konačno sam se javio.
- Kako si? – upitala je.
- Nisam dobro - zašutio sam na tren - nisi me trebala zvati.
Moje riječi ispratila je tišina s druge strane veze. Prošlo je nekoliko trenutaka. Zavladala je neugodna tišina. Napetost se mogla rezati žiletom.
- Izvini. - nastavila je.
- Kasno je za izvinjenja. - glas mi je bio umoran.
- Moram da idem - rekao sam
Ćutala je, a ja sam prekinuo poziv i ostao stajati. 
Marija, sreli smo se jedne zime prije petnaest godina. Po zadatku sam izvještavao iz okružnog suda. U toku je bilo jedno suđenje za ubistvo. Jedno u nizu sličnih, i otvoreno za javnost Zapisivao sam crtice dok je tužilac držao uvodnu riječ, sjedio sam skroz pozadi. Nakon što je tužilac završio, na red je došao branilac tuženog. Baršunasti glas je zaplesao dvoranom, podigao sam oči i ugledao je. Patetično rečeno, znao sam da će biti moja. Vratio sam se i sjeo za računar, ali i dalje se nisam mogao vratiti pisanju. Sve češće me opsjedala misao o odlasku. Užurbanost grada me počela zamarati. Sve češće sam se hvatao kako razmišljam o tome da dignem ruke od svega. Mislima mi se motala i roditeljska kuća, u blizini planine, gdje se prostiralo moje selo. Trideset godina koje sam proveo u gradu činile su mi se duge kao vijek, kao okovi stezale su moje srce, i gušile me. 
Jednog dana sam prelomio, spakovao svoje stvari i jednostavno otišao. Bila je jesen, lišće je već počelo opadati sa ponekog stabla pored puta. Dok sam napuštao grad, znao sam da se nikad više neću vratiti. Dao sam otkaz na poslu, imao sam nešto ušteđenog novca, a za poslije ću se već nekako snaći. Stan sam prodao, a novac podijelio s Marijom. Svoje knjige i nedovršene rukopise sam smjestio na zadnje sjedište automobila. 
Uzeo sam mobilni telefon i nazvao dobro poznati broj. Nekoliko trenutaka je prošlo dok se ona nije javila.
- Marija, nazvao sam te da ti kažem da odlazim - rekao sam u jednom dahu.
- Nisi se predomislio? Mislila sam da hoćeš - tiho je rekla.
- Ne, odlučio sam i nema povratka - rukom sam jače stegnuo upravljač automobila.
- Mislila sam da hoćeš - osjetio sam trunku žalosti u njenom glasu.
- Ne bih onda prodavao stan i napuštao posao da nisam bio siguran - odlučno sam rekao.
- Mislila sam... - čuo se tihi jecaj. - da ćeš mi oprostiti.
- Marija, ne ide to tako, napukle vaze ne valja lijepiti.
- Nadala sam se, Marko, da ćemo to riješiti nekako.
- Srce moje, to nije jednostavno, jednom kad odeš nema povratka - nesvjesno sam je nazvao onako kako sam je uvijek znao zvati.
- Zbogom, javit ću ti se nekad, kad bude manje bolno - prekinuo sam poziv i ugasio telefon.

Stigao sam u moje selo oko šest sati. Parkirao sam automobil u dvorište. Još je bio dan. Roditelji su mi umrli kad sam bio mlad, te niko više nije stanovao u kući. Ušao sam unutra, sve je bilo prekriveno prašinom. Kao i moj život i kuća je vapila za čišćenjem. Time sam se mislio pozabaviti u idućim danima, a sada sam samo htio da legnem na krevet i zaspim snom zaborava. Spavao sam čvrsto, dok me nisu probudile zrake sunca, iduće jutro. Bio sam odmoran što mi se nije odavno dogodilo, i spreman da se pozabavim čišćenjem. Kuća je bila mala, imala je tri prostorije i kupatilo, ali ipak bilo je puno posla. Požurio sam sa sređivanjem dok je napolju vladalo toplo vrijeme. Nakon tri dana, kuća je bila sređena i odisala je svježinom nakon što sam je dobro prozračio. Na staru policu u uglu kuhinje smjestio sam svoje knjige, i nakon što su mi ponovo priključili struju, na stol pored police stavio sam kompjutor. Nisam odmah krenuo sa pisanjem, jer prije svega sam se trebao naviknuti na novi život. Otišao sam do seoske prodavaonice i kupio potrebne namirnice. Selo nije imalo pekaru te sam morao sam praviti hljeb. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, konačno sam savladao i taj zanat. Kuća je bila na kraju sela, izdvojena od drugih, ali moj dolazak nije prošao nezapaženo. 
Drugog dana dok sam čistio stari šporet, začuo sam kucanje na vratima. Zastao sam, mislio sam da sam počeo umišljati. Kucanje se ponovilo. Otvorio sam vrata, ispred je stajala žena. Kada me je pogledala u oči, nasmiješila se.
- Ne mogu vjerovati, Marko, ti si. - zagrlila me.
Nisam znao ko je ona. Nekako nejasno sam se sjećao njenih očiju, ali mi je ostatak tijela bio nepoznat.
- Zar me ne prepoznaješ? - pustila me je iz zagrljaja i zagledala se u moje oči.
- Volio bih reći da da, ali... - slegnuo sam ramenima i tužno se nasmiješio.
- Marko, to sam ja Jasna, zar me se ne sjećaš?
Pred očima mi se pojavila jedanaestogodišnja djevojčica Jasna, kratke kose i dječačke figure, koju nikako nisam mogao povezati sa ženom koju trenutno gledam.
- Jasna, pa zar si to ti? Nikad te ne bih prepoznao! - rukama sam obuhvatio njena ramena i počeo je pomno posmatrati.
- Da, to sam ja, mogu li da uđem? - pogledala je u pravcu kuhinje.
- Oprosti, iznenađen sam tvojim dolaskom, da sam zaboravio i na lijepe manire, izvoli uđi - izmakao sam se i pokazao rukom da prođe pored mene. - Dame prve. - nadodao sam.
- Ipak se neke navike lako ne gube.
Ušla je u moju kuhinju i sjela za stol.
- Vidim da si se snašao - razgledala je prostoriju.
- Da, prilagođavam se polako.
- Nego, od kud ti ovdje? - konačno je izrekla pitanje koje je visjelo u zraku - Nisam očekivala da ćeš ikad više kročiti u ovo selo, ne nakon onoga.
- Ni ja, ali eto, došao sam... - na tren sam zastao - i ostajem.
- Ostaješ? - bila je iznenađena, a na licu joj se vidjelo da joj je drago.
- Jasna, jesi li za kafu?
Pogledao sam oko sebe i sjetio se da nisam naložio vatru. Shvatila je da vatre nema i nasmiješila se.
- Dovoljna je samo voda - stavila je tačku na moju muku.

Prošlo je šest mjeseci, grad mi se činio dalek. Vrijedilo je samo ono što je sada i ovdje, a to je tišina i mir. Priroda se probudila nakon zimskog sna. Miris proljeća je ispunjavao moju kuću. Miješao se sa mirisom svježeg hljeba, tek ispečenog. Prilagodio sam se novom načinu života. Mobilni sam bacio na putu ka ovamo, time prekinuo komunikaciju sa prošlosti. 
Izašao sam u dvorište, bilo je osam časova. Razmišljao sam o tome kako jutros kasni. Zabrinuo sam se, to nije ličilo na nju. Nakon nekoliko minuta pojavila se na stazi. Nasmiješio sam se. Jutro je moglo da počne
Usamljenost, ali ne i samoća jer ipak ona je tu. Jasna, proljeće za novi početak života.