Priča "Medvjed" - Dragana Latinović
Subota je moj dan kada fotografiram. Opsesija prema fotografiji me oduvijek tjerala da putujem i istražujem interesantne predjele. Ovaj put sam odlučila da ovjekovječim jesen u šumi. Ona je danas tiha.
Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše.
Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zidove moga stana, uokvirene srebrenim okvirima. Ponekad dok brišem prašinu, sjetim se putovanja na kojima sam ih ovjekovječila okom kamere. Staza zasuta lišćem šušti pod mojim nogama. Crveno, žuto i smeđe čine idealan kontrast za fotografiju. Zastajem i par puta fotografišem okolinu. Nakon što završim, penjem se stazom. Osjećam se iscrpljeno nakon napornog penjanja. Stigavši na vrh sjedam na jedan panj i gledam kroz objektiv foto aparata. Od kad znam za sebe svijet promatram kroz oko objektiva.
Stabla su visoka, obrasla mahovinom. Nekoliko puta sam okinula, i nastavila promatrati okolinu. Sunce je visoko na nebu, iako kasna jesen još uvijek prkosi. Na trenutak zatvaram oči, udišem vazduh. Miris svježine golica moje nosnice. Odavno nisam bila u šumi, zaboravila sam kakav je to osjećaj. Potpuni mir i opuštenost preplavili su moje tijelo. Napetost me je napustila, osjećaj rasterećenosti je rastopio i zadnje tragove stresa nakupljenog zadnjih dana. Svađa sa mužem se činila tako banalnom i glupom.
S moje desne strane se nešto pomaknulo. Otvorila sam oči, čulo se šuštanje lišća. Pogledala sam oko sebe i s moje desne strane ugledala sam medvjeda. Ne obazirući se na mene, polako je hodao niz stazu. Ukipljeno sam sjedila, nisam se usudila pomaknuti. Minute su proticale sporo, nisam čak ni treptala, hipnotisano sam gledala u njega. Bio je debeo, spreman za zimski san. Dlaka mu je bila sjajna, sunčeva svjetlost se presijavala po krznu i davala medvjedovom izgledu osjećaj neke toplote. Sporo se kretao niz stazu i polako odmicao od mene. Kada se konačno udaljio, napokon sam udahnula i shvatila da uopšte nisam fotografirala medvjeda.
Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše.
Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zidove moga stana, uokvirene srebrenim okvirima. Ponekad dok brišem prašinu, sjetim se putovanja na kojima sam ih ovjekovječila okom kamere. Staza zasuta lišćem šušti pod mojim nogama. Crveno, žuto i smeđe čine idealan kontrast za fotografiju. Zastajem i par puta fotografišem okolinu. Nakon što završim, penjem se stazom. Osjećam se iscrpljeno nakon napornog penjanja. Stigavši na vrh sjedam na jedan panj i gledam kroz objektiv foto aparata. Od kad znam za sebe svijet promatram kroz oko objektiva.
Stabla su visoka, obrasla mahovinom. Nekoliko puta sam okinula, i nastavila promatrati okolinu. Sunce je visoko na nebu, iako kasna jesen još uvijek prkosi. Na trenutak zatvaram oči, udišem vazduh. Miris svježine golica moje nosnice. Odavno nisam bila u šumi, zaboravila sam kakav je to osjećaj. Potpuni mir i opuštenost preplavili su moje tijelo. Napetost me je napustila, osjećaj rasterećenosti je rastopio i zadnje tragove stresa nakupljenog zadnjih dana. Svađa sa mužem se činila tako banalnom i glupom.
S moje desne strane se nešto pomaknulo. Otvorila sam oči, čulo se šuštanje lišća. Pogledala sam oko sebe i s moje desne strane ugledala sam medvjeda. Ne obazirući se na mene, polako je hodao niz stazu. Ukipljeno sam sjedila, nisam se usudila pomaknuti. Minute su proticale sporo, nisam čak ni treptala, hipnotisano sam gledala u njega. Bio je debeo, spreman za zimski san. Dlaka mu je bila sjajna, sunčeva svjetlost se presijavala po krznu i davala medvjedovom izgledu osjećaj neke toplote. Sporo se kretao niz stazu i polako odmicao od mene. Kada se konačno udaljio, napokon sam udahnula i shvatila da uopšte nisam fotografirala medvjeda.
Коментари
Постави коментар