Priča "Sladoled" - Dragana Latinović

Ljeto 2002. godine bilo je toplo. Dane smo provodili igrajući se kraj rijeke. Bilo je dosta djece i najčešće smo igrali fudbal. Majka nas je znala dugo na večer dozivati da dođemo kući. Mi smo htjeli da kraj rijeke ostanemo što duže, i nismo se odazivali. Prohladni vjetrić duvao je njenom obalom. Voljeli smo vrijeme provoditi na tom mjestu. S desne strane se prostirala šuma. Idealno mjesto za provesti ljeto.
- Tako je toplo - rekao je Marko.
Lijeno se protegnuo i okrenuo na bok ka meni.
- Sva sreća da imamo ovu rijeku - odgovorio sam mu sneno.
Gledao sam nebo, bilo je tamno plavo bez i jednog oblačka. Ležali smo u hladu drena, bilo je kasno poslije podne. Ostali još nisu došli na dogovoreno mjesto. Prvi smo stigli moj brat i ja. Rano ujutro smo obavili sve svoje zadatke i imali smo čitavo poslijepodne samo za sebe.
- Petre, jesi li za kupanje - upitao me brat.
- Nisam, ne da mi se.
Nisam htio napustiti hladovinu. Bio sam neraspoložen, jer Ana je danas trebala da ode sa svojima iz sela. Licem mi se razlio onaj blesavi osmijeh zaljubljenoga derišta, jer Ana je bila moja simpatija. Živjela je u obližnjem gradu, a ljeti je dolazila kod svojih na raspust. 
Marko je ustao, otišao do obale i skočio. Nestao je ispod površine vode i ubrzo izronio natrag. Marko ima trinaest godina i dvije godine je mlađi od mene. Osim što mi je brat, on je moj najbolji prijatelj. Sve radimo zajedno. Najviše radovanja kod nas je izazivao kraj školske godine, sa posljednjim školskim zvonom, znali smo da nas čeka dva mjeseca slobode. Iako su nam roditelji zadavali određene poslove oko kuće, nama to nije smetalo, uživali smo u tome.
- Petre, dođi, tako je ugodno ovdje - dozivao me, dok se ljuljuškao u hladnoj vodi, a na licu mu je bio osmijeh zadovoljstva.
Polako sam se podigao i odlučio da mu se pridružim. Bilo je toplo. Sredina jula i čekalo nas je još dosta toplih dana. 

- Znala sam da ću vas naći kraj rijeke - s obale se čuo zvonak glas.
Na obali je stajala Ana. Njena ljetna haljinica je lepršala na vjetru. Kosu je uplela u dugačku pletenicu. Iznenadila me njena pojava, mislio sam da je otišla. Srce mi je ubrzano tuklo u grudima, činilo mi se da svi oko mene čuju njegove udarce.
- Ana od kud ti, zar nisi otišla u grad? - odgovorio joj je Marko. 
- Ma kako da odem kad mi je tako lijepo s vama. Moji su me odlučili ostaviti s babom i djedom do kraja ljeta - nasmiješila se.
Ima predivnu crvenu kosu, spletenu u pletenicu. Po njenom prćastom nosu bile su rasute pjegice poput zvijezda na noćnom nebu. Često sam se znao zaticati kako ih brojim i uvijek sam morao početi od početka jer su njene oči činile da zaboravim pamtiti brojeve. Ona je najljepša djevojka koju sam sreo u svome životu.
- Momci dođite, imam nešto za vas.
Izašli smo iz rijeke. Prijatna hladnoća je obavila naša tijela. 
- Evo momci, sladoled.
- Petre, ti voliš čokoladu, zar ne? - pogledala me bademastim očima.
- Da, da... - zamucao sam.
Nisam mucao uvijek, već samo kad sam uzbuđen. Moje mucanje je inače bio razlog da se školski drugovi šale na moj račun, često mi je bilo krivo, ali im nisam pokazivao da me njihove šale pogađaju.
Marko me je pogledao ispod oka i počeo se smijati. Rukama je bio naslonjen na drvo i znatiželjno nas promatrao.
- Petre, ja moram do kuće - reče Marko.
Pogledao sam ga, nije mi bilo jasno zašto. Nije bilo potrebe da ide kući, sve je bilo odrađeno za danas.
- Zaboravio sam loptu. Brzo ću se vratiti - nasmiješio se i otišao.
Ostao sam sam s Anom. Nisam znao što da radim. Skinuo sam omot sa sladoleda i počeo ga lizati.
- Hvala ti Ana, odličan je - ponovo sam se nasmiješio i nastavio je gledati.
- Bi li htio da šećemo? - ustala je i povukla haljinu ka dole.
- Može.
Bivalo je sve hladnije, noć se polako prikradala. Od Petra nije bilo ni traga, znao sam da me je namjerno ostavio samog sa njom. Požalio sam, što sam mu ikad rekao da mi se ona sviđa. Šetali smo polako, ruke su nam se par puta slučajno dodirnule. Šutjeli smo, nije to bila ona neugodna tišina, nego prijatna. Nisam znao što da joj kažem. Stali smo, okrenula se ka meni.
- Petre, znaš li što ja mislim o tebi?
- Ne.
Pored mog lica zujao je dosadni komarac, odmahnuo sam rukom i on je odzujao dalje.
- Sviđaš mi se Petre - lice joj se zacrvenjelo kao trešnja. 
Sunce je opasno bilo blizu zalaska. Postalo je čak i malo hladno. Nasmijao sam se. Oko srca se razlila neka toplina i proširila se cijelim tijelom.
- I ti meni - konačno sam se odvažio da joj odgovorim.
Obrazi su mi bili crveni. Ana me uhvatila za ruku i nasmiješila se. Nastavio sam je gledati u oči. Polako sam joj se približavao. 
- Petre, ja... - zastala je. - Ne znam da se ljubim.
- Ni ja - odlučio sam da budem iskren do kraja.
- Mislim da je vrijeme da krenemo kući. - primila me za ruku i isprepleli smo prste.
Dopratio sam je do kuće, bilo je tiho, noć je odavno pala. 
- Želiš li biti moja djevojka? – skupio sam hrabrosti da je pitam.
- Da - bez razmišljanja mi je odgovorila i lice joj je ponovno poprimilo boju trešnje. 



(Priča je objavljena u okviru zbirke priča "Čarolija prirode")