Priča "Medvjed" - Dragana Latinović
Subota je moj dan kada fotografiram. Opsesija prema fotografiji me oduvijek tjerala da putujem i istražujem interesantne predjele. Ovaj put sam odlučila da ovjekovječim jesen u šumi. Ona je danas tiha. Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše. Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zidove moga