Da šutiš - Dragana Latinović

...Duhovito, šarmantno i poletno pisanje ovu knjigu izdvaja kao jedno od osvježenja domaće čitalačke scene... Šta učiniti kada voljena djevojka voli drugog, koji je uz to tvoj najbolji prijatelj. Dijeli vas hiljadu kilometara a vi na raspolaganju imate samo jedan telefon. I ako zna da nema šanse on ne odustaje, jer Sandra je ta, ona prava,djevojka zbog koje ostaje budan noćima, ona o čijim očima misli, koju traži u drugim ženama. Sandra je ljubav njegovog života, no postoji jedan mali problem, ona to još ne zna. Ljubav ne poznaje granice, pa tako ni udaljenost između Hrvatske i Njemačke ne predstavlja nikakav problem. Je li za rađanje ljubavi dovoljna samo tipka send ili su tu potrebne i druge vještine? To ćete otkriti ako pročitate ljubavni roman "We come one" čiji je autor Mario Šoštar. U romanu se mogu pronaći skoro svi jer danas je sve više parova koji početak ljubavi mogu zahvaliti upravo mobilnim telefonima. Hiljadu razmjenjenih poruka, sati i sati telefonskog

Čini mi se u tuđini nema tako plavog neba, čini mi se u tuđini da me svako prijeko gleda. Otišao sam godina im se ne zna broj imam sve što poželim ali patim rode moj. Steko sam sve sam, radom od jutra do mraka, zorom ustajao pa sve do sunčeva zalaska. Da mi je da me želja mine malo rodne grude, neba i sunčeve vedrine. Ta mi patnja srce tišti za rodnim krajem duša vrišti.

Kada se sjetim djetinjstva, pomislim na bezbrižnost, sreću i igru. Vrijeme kada smo svi bili jednaki, imali isto, kada je bilo najvažnije da te ne uhvate u igri skrivača. Kada su se pravili planovi skrivanja i kada smo bili "neprijatelji" samo u igri između dvije vatre. Nije bilo bitno da li imaš majicu sa natpisom, hlače sa nitnama i slično. Djetinjstvo vrijeme kada smo bili nevine duše, kada je  mržnja bila misaona imenica koju nismo poznavali. Kada smo se radovali običnim stvarima, posuđivali igračke, igrali lastiša, kada je obična guma bila izvor neizmjerne sreće. U međuvremenu godine su prošle mi smo odrasli, lastiša se više i ne sjećamo, gomilamo novac kupujemo stvari koje odlažemo sa strane. Postali smo neko i nešto, a u stvari smo ništa. Imamo sve, ali nemamo ono najbitnije čistu dušu i nevinost djeteta.

Te godine zima je bila jača nego ikad. Snijeg je počeo padati već krajem novembra. Zasula je svojim pahuljama selo, razastrla svoje bijele skute i nije planirala skoro otići. Nestrpljivo sjedeći kraj šporeta, ubacivao sam cjepanice na vatru, i svako malo gledao kroz prozor. Obično bih u ovo vrijeme već bio na planini. Hodao bih njenom kosinom, polako, uživao u tome da je planina samo moja. Još od djetinjstva sam bio zaljubljenik u prirodu. Rođen na planinskim padinama, djetinjstvo sam bezazleno proveo u igri sa dječacima. Dječje igre ispunjene smijehom odzvanjaju mojim sjećanjima. Već par dana nisam išao gore na planinu. Snijeg ju je okovao i zameo tragove životinjskih stopa. Neprekidna bjelina se prostirala planinskim vrhovima, zastrta gustim pahuljama spavala je svoj zimski san. Dan je sporo odmicao, u čaj sam stavio kašiku meda i nastavio da gledam kroz prozor. Drveće se povijalo pod težinom snježnog pokrivača. Razmišljao sam dugo i na kraju prelomio, da sutra ipak odem gore.  Sat

Umorna sam od mijenjanja maski, Pretvaranja da sam bolja. Nanošenja crvenog ruža I tamnog kreon, Oblačenja prikladne garderobe. Umorna sam od glumaca, Sapatnika, Njihovih opsežnih uloga. Pretvaranja da maske ne postoje. Prinošenja pritvornosti, pod izgovorom nesebičnog čina. Glume koja zahtjeva opsežne pripreme Šizofrene nagone i želju da maska sraste sa pravim licem. Umorna sam, jer se reflektori nikad ne gase.

Usamljenost je postala moj način života. Nakon godina provedenih u velikom gradu, nešto u meni se prelomilo. Nisam mogao više izdržati ritam gradskog života. Došao sam sa dvanaest godina da nastavim školovanje i mislio sam da ću ostati zauvijek. Završio sam prvo osnovu, a onda i srednju školu, te se zaposlio kao novinar u dnevnom listu. Pisao sam za crnu kroniku, zločin je bio moje područje o kojem sam znao sve.  Sjedeći za kompjutorom, razmišljao sam što da napišem za sedmičnu kolumnu. Inspiracija me je napustila, a ispod naslova je bila praznina. Mojem novinarskom poslu za sigurno nije pomogla ni prevara voljene žene s mojim najboljim prijateljem. Od tad nisam pisao. Ona se iselila iz stana i otišla u njegov. Djece nismo imali. Od kad je otišla, vrijeme sam provodio u čitanju Bukowskog, davio se u njegovim riječima, dok sam svoje nepovratno izgubio. Ogoljenost njegovog pisanja ogolila je i moje, samo što kod mene nije ostalo ništa. Praznina, nula i pustoš. Bez sinonima, stilskih fig