Priča "Duh planine" - Dragana Latinović
Te godine zima je bila jača nego ikad. Snijeg je počeo padati već krajem novembra. Zasula je svojim pahuljama selo, razastrla svoje bijele skute i nije planirala skoro otići. Nestrpljivo sjedeći kraj šporeta, ubacivao sam cjepanice na vatru, i svako malo gledao kroz prozor. Obično bih u ovo vrijeme već bio na planini. Hodao bih njenom kosinom, polako, uživao u tome da je planina samo moja. Još od djetinjstva sam bio zaljubljenik u prirodu. Rođen na planinskim padinama, djetinjstvo sam bezazleno proveo u igri sa dječacima. Dječje igre ispunjene smijehom odzvanjaju mojim sjećanjima. Već par dana nisam išao gore na planinu. Snijeg ju je okovao i zameo tragove životinjskih stopa. Neprekidna bjelina se prostirala planinskim vrhovima, zastrta gustim pahuljama spavala je svoj zimski san. Dan je sporo odmicao, u čaj sam stavio kašiku meda i nastavio da gledam kroz prozor. Drveće se povijalo pod težinom snježnog pokrivača. Razmišljao sam dugo i na kraju prelomio, da sutra ipak odem gore.
Sat je zvonio u šest časova. Ustao sam i spremio sebi doručak, nakon toga sam krenuo. U rancu je bila spakirana hrana i termosica čaja. Tu naviku sam stekao još iz rane mladosti, jer par puta sam se kući znao vratiti gladan.
Gazim polako kroz snijeg, pahulje mi upadaju u oči, ali istrajno nastavljam da hodam putem ka planinskom dolu. Što me to tjera da idem gore po ovako lošem vremenu ni sam ne znam. Nikada se nisam plašio duhova prošlosti, ali neka nepoznata sila mi je govorila da ipak krenem. Možda su to moje godine, jer imati 80. godina značilo je svakoj slutnji dati za pravo. Nisam bio sujevjeran, ali odlučio sam poslušati glas intuicije i popeti se na čeku baš danas.
Snijeg je prestao padati. Nastavio sam hod kroz ne raščišćen snijeg, slijedeći put po sjećanju. Bezbroj puta sam išao ovim putem. Čini mi se da bih mogao tuda ići i zatvorenih očiju. Svaki dio puta ima svoje ime, priču i mjesto u mom životu.
Sat na ruci je pokazivao dvanaest i deset kada sam konačno stigao gore. Okružila me tišina. Mirnoća ovog mjesta nikad nije prestala da me iznenađuje. Neprekidna bjelina me zaslijepila, kada su se oči konačno privikle, na sredini planinske zaravni ugledao sam lovačku čeku. Napravljena je prije više od četrdeset godina, još u prošlom vijeku. Stao sam i promatrao prizor neprekidne bjeline i sivilo drveća. Pošao sam ka sredini zaravni, iza mene su ostajali tragovi u snijegu.
Razmišljam o tome, ako mi se nešto loše dogodi, prošli bi dani dok me ne bi pronašli. Ne marim. Želim se još jednom popeti, sjesti i promatrati prirodu, jer svih ovih godina, ono što me pokretalo je mir koji nalazim na tome mjestu. Mislim da je to zbog toga što sam osjećao duh planine, duh prirode.
Popeo sam se polako uz ljestve, i našao se unutar čeke. Po tko zna koji put udahnuo sam duh ovoga mjesta. Promatrajući divlju ljepotu majke prirode, znao sam da ću se večeras sigurno vratiti kući.
Sat je zvonio u šest časova. Ustao sam i spremio sebi doručak, nakon toga sam krenuo. U rancu je bila spakirana hrana i termosica čaja. Tu naviku sam stekao još iz rane mladosti, jer par puta sam se kući znao vratiti gladan.
Gazim polako kroz snijeg, pahulje mi upadaju u oči, ali istrajno nastavljam da hodam putem ka planinskom dolu. Što me to tjera da idem gore po ovako lošem vremenu ni sam ne znam. Nikada se nisam plašio duhova prošlosti, ali neka nepoznata sila mi je govorila da ipak krenem. Možda su to moje godine, jer imati 80. godina značilo je svakoj slutnji dati za pravo. Nisam bio sujevjeran, ali odlučio sam poslušati glas intuicije i popeti se na čeku baš danas.
Snijeg je prestao padati. Nastavio sam hod kroz ne raščišćen snijeg, slijedeći put po sjećanju. Bezbroj puta sam išao ovim putem. Čini mi se da bih mogao tuda ići i zatvorenih očiju. Svaki dio puta ima svoje ime, priču i mjesto u mom životu.
Sat na ruci je pokazivao dvanaest i deset kada sam konačno stigao gore. Okružila me tišina. Mirnoća ovog mjesta nikad nije prestala da me iznenađuje. Neprekidna bjelina me zaslijepila, kada su se oči konačno privikle, na sredini planinske zaravni ugledao sam lovačku čeku. Napravljena je prije više od četrdeset godina, još u prošlom vijeku. Stao sam i promatrao prizor neprekidne bjeline i sivilo drveća. Pošao sam ka sredini zaravni, iza mene su ostajali tragovi u snijegu.
Razmišljam o tome, ako mi se nešto loše dogodi, prošli bi dani dok me ne bi pronašli. Ne marim. Želim se još jednom popeti, sjesti i promatrati prirodu, jer svih ovih godina, ono što me pokretalo je mir koji nalazim na tome mjestu. Mislim da je to zbog toga što sam osjećao duh planine, duh prirode.
Popeo sam se polako uz ljestve, i našao se unutar čeke. Po tko zna koji put udahnuo sam duh ovoga mjesta. Promatrajući divlju ljepotu majke prirode, znao sam da ću se večeras sigurno vratiti kući.
Коментари
Постави коментар