Priča "ODBROJAVANJE KORAKA" - Dragana Latinović
Autor: Dragana Latinović
Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina
Ulica Tina Ujevića 25
Prezime: Jovanović
Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.
Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.
Četvrtak je dan kad dolazi poštar.
Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata.
Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.
Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.
Zvr zvr zvr...
Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.
Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji nose, boji glasa.
Zovem se Ana Jovanović i slijepa sam od svoje 22 godine, dakle punih 20 godina.
Od tada moj se život sveo na odbrojavanje koraka.
Predaje mi pošiljku i papir da se potpišem. Namješta mi olovku i ostavljam potpis. Vrijedi li moj potpis i dalje ako ga ne vidim?
Uzimam četvrtasti paket i nosim ga u ruci. Stavljam ga na stol.
Pod rukom šušti papir. Otvaram kutiju. U rukama su mi četvrtasti plastični CD-ovi. Netko ih je poslao. Nasumice odabirem jedan i puštam ga.
Znatiželjna sam.
Počinje lagana muzika. Ako me sjećanje ne vara Rapsodija za alt od Johannesa Brahmsa.
Taktovi me vraćaju u prošlost. Treperim, osjećam ubrzane otkucaje srca ispod tanke košulje.
Naglo ustajem sa stolice zakačivši pritom rukom šalicu kafe.
Mlaka se tečnost razliva po ruci. Grozničavo tražim ručnik da obrišem mrlju. Prilazim bliže, muzika polako prestaje.
Čujem svoje ime.
Taj glas.
Opet se čuje zvono.
Nesvjesno odbrojavam deset koraka. Otvaram vrata. Samo tišina. Opet ta djeca i njihove igre. Srce i dalje jako tuče, zatvaram vrata ulazim u kuću.
I dalje svira Brahms, stišano.
Muški glas priča priču. Sjetim se svih audio knjiga koje sam poslušala i nijedan glas nije budio takva osjećanja u meni.
Vraćam CD na početak, ponovo preslušavam Brahmsa i opet čujem svoje ime. Ono što sam naredna dva i po sata slušala je priča o nekom drugom vremenu o njemu, o meni, o vremenu prije brojanja koraka. Kada je moj svijet imao boje.
Pitala sam se kako je došlo do toga da se nakon svih ovih godina on javi i to na takav način.
Nesvjesna prolaznosti vremena sjedila sam i slušala. Ne, nisam slušala priču, nju sam znala napamet.
Slušala sam njega, način na koji je izgovarao moje ime budilo je u meni zaboravljene osjećaje.
Iz razmišljanja me probudila zvonjava kućnog telefona.
Nesvjesno odbrojavam trinaest koraka...
( Priča je objavljena u okviru zbirke kratkih priča "Tajana (ne)mirnog kvarta" )
Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina
Ulica Tina Ujevića 25
Prezime: Jovanović
Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.
Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.
Četvrtak je dan kad dolazi poštar.
Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata.
Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.
Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.
Zvr zvr zvr...
Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.
Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji nose, boji glasa.
Zovem se Ana Jovanović i slijepa sam od svoje 22 godine, dakle punih 20 godina.
Od tada moj se život sveo na odbrojavanje koraka.
Predaje mi pošiljku i papir da se potpišem. Namješta mi olovku i ostavljam potpis. Vrijedi li moj potpis i dalje ako ga ne vidim?
Uzimam četvrtasti paket i nosim ga u ruci. Stavljam ga na stol.
Pod rukom šušti papir. Otvaram kutiju. U rukama su mi četvrtasti plastični CD-ovi. Netko ih je poslao. Nasumice odabirem jedan i puštam ga.
Znatiželjna sam.
Počinje lagana muzika. Ako me sjećanje ne vara Rapsodija za alt od Johannesa Brahmsa.
Taktovi me vraćaju u prošlost. Treperim, osjećam ubrzane otkucaje srca ispod tanke košulje.
Naglo ustajem sa stolice zakačivši pritom rukom šalicu kafe.
Mlaka se tečnost razliva po ruci. Grozničavo tražim ručnik da obrišem mrlju. Prilazim bliže, muzika polako prestaje.
Čujem svoje ime.
Taj glas.
Opet se čuje zvono.
Nesvjesno odbrojavam deset koraka. Otvaram vrata. Samo tišina. Opet ta djeca i njihove igre. Srce i dalje jako tuče, zatvaram vrata ulazim u kuću.
I dalje svira Brahms, stišano.
Muški glas priča priču. Sjetim se svih audio knjiga koje sam poslušala i nijedan glas nije budio takva osjećanja u meni.
Vraćam CD na početak, ponovo preslušavam Brahmsa i opet čujem svoje ime. Ono što sam naredna dva i po sata slušala je priča o nekom drugom vremenu o njemu, o meni, o vremenu prije brojanja koraka. Kada je moj svijet imao boje.
Pitala sam se kako je došlo do toga da se nakon svih ovih godina on javi i to na takav način.
Nesvjesna prolaznosti vremena sjedila sam i slušala. Ne, nisam slušala priču, nju sam znala napamet.
Slušala sam njega, način na koji je izgovarao moje ime budilo je u meni zaboravljene osjećaje.
Iz razmišljanja me probudila zvonjava kućnog telefona.
Nesvjesno odbrojavam trinaest koraka...
( Priča je objavljena u okviru zbirke kratkih priča "Tajana (ne)mirnog kvarta" )
Коментари
Постави коментар