Da šutiš - Dragana Latinović

Smisao života se polako izgubila u virtualnom svijetu. Svi mi živimo kroz filtere i photoshop. Biramo najbolji ugao za selfie, siječemo ono nepoželjno, izrezuje mo prijatelje koji nisu lijepi, ostajemo sami, jer taj rez izvršimo i u stvarnom životu. Na šta se sve to na kraju svodi, jednom riječju na veliko NIŠTA. Da li smo u posljednje vrijeme izašli na kafu, a da se nismo tagovali, da li smo se našli sa prijateljem a da prije toga nismo uslikali šlag na kafi, poruku na kesici šećera, nismo. Kada se sretnemo nemamo više ni pričati o čemu, jer sve već znamo iz postova na zidu. Ništa nam jedino ne preostaje nego da nastavimo da gledamo u pametni telefon. Pametni telefoni, a glave sve "(ne) pametnije".

,, Sve u životu je zapravo pitanje trenutka. Trenutka u kome pucaju niti koje sve oko nas drže na okupu, u skladu, pa stvari, ljudi i događaji izmiču kontroli, započinje haotično kretanje, zbivanje bez reda i zakona. U jednom jedinom trenutku sve se mijenja, okreće naglavačke, ništa više nije kao prije, i ništa više neće biti ni slično nekoj predvidi voj, planiranoj budućnosti." Kada je pravi trenutak da se upoznamo sa književnim opusom Nure Bazdulj-Hubijar, da li trebamo biti srećni ili tužni, ili možda od oboje po malo. Satkana od neizmjerne tuge i mrvicu sreće knjiga " Smrt je došla prekasno" je zapravo autobiografija ljubavi koja živi a ne njene smrti. Feride djevojka odrasla u netipičnoj sredini, sreće Suada ljubav svog života, i gdje bi u drugim knjigama stajao kraj ovdje priča počinje. Da li jedna greška iz prošlosti može da bude taj trenutak nakon kojeg nema povrtka, ili se treba boriti i dalje. ,, Ali, činjenica da život nema smisla razlog je da se živi, uostal

Kad se čovjek krene prisjećati prošlosti i preispitivati svoje odluke, to obično znači da nije srećan. Nije zadovoljan poslom koji radi, čovjekom ili ženom sa kojim/kojom živi, visinom plate na kraju mjeseca ili pak sobom. Zanemarujući sebe i ugađajući drugima, je put koji ga je doveo do tog trenutka. Trenutka istine. Trenutka kada treba stisnuti zube, uhvatiti se u koštac sa životom takvim kakav jeste i promjeniti ono što se može promijeniti. No, šta je sa onim nepromjenjivim? E, tu postoje dvije kutije, na jednoj piše zadrži, a na drugoj baci. Odluka je na tebi.

Čovjek koji odraste sa prirodom, navikne se na tišinu, mir i spokoj. Na svakom drugom mjestu je bučno, jedini mir on pronalazi u skutima majke prirode. Priroda daje velikodušno, ali i uzima. Priroda je ono što je bilo, jeste i biće, dok je čovjek samo usputni prolaznik na putu ka vječnosti.  Dragana Latinovic

Sanjala sam snove u boji. Ti i ja šetamo kraj rijeke. Nešto mi šapućeš držeći me za ruku. Sam zvuk tvog glasa čini da se osjećam kao da hodam po oblacima. Sunce je visoko na nebu. Zaboravila sam da je subota. San je tako živopisan, tek olistalo lišće intezivno zelene boje. Okrenula sam se ka tebi i nestalo je sve sem tvojih očiju. Sve je nestalo samo su one stvarne. Iznenada gubi se rijeka, odnekud se diže vrtlog pijeska, vrelina nas obuhvata. U daljini se nazire obris pustinjskog karavana. I dalje te držim za ruku. Dragana Latinović

Zbogom. Jedna riječ, a tako mnogo kaže. Zbogom, kao hladnoća snijega. Zbogom sada, a i prošle zime. Čini mi se, bio je januar. Možda osmi ili deveti. Rastali smo se tada. Rastajemo se i ovog januara. Izgleda da je januar sudbonosan za nas dvoje. Zbogom postaje riječ koju izbjegavam. Kao lahor poljubac u čelo i nestaješ. Ostajem da stojim na peronu života idući januar i tvoje novo zbogom. (Kratka priča objavljena u okviru zbirke priča "Tisuću riječi")

" ODVELI SU ME U SPAVAĆICI. Kad se sada toga prisjećam, znakovi su bili tu — u kaminu spaljene obiteljske fotografije, majka do kasno u noć u porub kaputa ušiva svoju najbolju srebrninu i nakit, a tata se ne vraća s posla. Moj mlađi brat Jonas nije prestajao postavljati pitanja. I ja sam ih postavljala, ali možda sam odbijala prepoznati znakove. Tek kasnije sam shvatila da su majka i otac planirali naš bijeg. Nismo pobjegli. " Ovim citatom počinje potresna priča djevočice Line, čija je največa nesreća što se našla između dvije zaraćene strane, na samom početku Drugog svjetskog rata. Talentovana Lina Vilkas vrijeme provodi usavršavajući svoj talenat, slikanje, nesvjesna nadolazeće opasnosti. Kada jedne večeri, zajedno sa majkom Elenom i bratom Jonasom, bude odvedena shvatiće da je najgore tek pred njima. Sa hiljadama drugih, nakon duge vožnje vozom oni završavaju u Sibiru, u radnim logorima. Čuvari logora i nehumani uslovi živote očvrsnuće nježnu Linu, ali neće uništiti njenu

Zaljubiš se. Pomisliš da si našla "pravog", da vrijedi vjerovati u pravu ljubav. Prepustiš se tom osjećanju, nađeš se na krilima ljubavi u onom slatkom snu. Opijena ideš za njim. Ne vidiš, ne čuješ, samo slijepo pratiš njegove korake. Misliš da ti svi zavide, a zapravo te sažaljevaju, jer ipak oni vide istinu. Ti ne vidiš ti si slijepa, bar za sad. Kada budeš saznala, tad će biti kasno.Takvi se ne mijenjaju, uvijek ostaju isti, samo promjene tebe. Slome te i ostave da sama zaljepiš pukotine. Dragana Latinović

PIJESAK VREMENA Puštam da mi kliziš kroz prste Kao pijesak izgubljenog vremena Tonem iako sam na čvrstom tlu. Ljudi koje su donijele rode Gmižu po tamnim ćoškovima Sklanjaju se od sunca Vjetar raznosi zrnca pijeska I zaklanja prste koji te miluju. Tako se plašim budućnosti Jer nisam sigurna u nas Plašim se Strah me unutarnjeg bića Lebdim na ponoru tame Vilajet u kog si me doveo Guta me tonem.

Kada pišeš, riječi te pronađu same  📔 , tvoje je da ih samo zapišeš. U njih utkaš i dio svoje duše, nepovratno gubeći trenutke koji su ti poslužili kao inspiracija. Ne postoji osoba koja zna koliko je trebalo sreće, bola i tuge da se desi da bi se riječi oblikovale u tekst. Oni samo vide gotov proizvod, ali ne i proces koji je tome slijedio. Zato razmislite sljedeći put kada pročitate neku pjesmu, priču ili roman, jer ne kritikujete samo maštu pisca, nego možda i njega samog utkanog u tekst. Nešto može da Vam se dopadne ili ne, ali 🕯 📝 to nije izgovor da nekoga kao autora ponižavate. Postoji mogućnost izbora kao nikad, Gutenberg bi bio ponosan.  🎁

Kažu da smo zavisni od društvenih mreža, ali mi zapravo živimo kroz njih. Zašto je to tako, teško je reći. Postoji jedno pitanje o tome, ako jedno stablo padne u šumi, a nema nikoga da čuje padanje, je li padanje proizvelo zvuk. Pitanje 21. vijeka bi bilo da li se nešto desilo ako nije popraćeno objavama na društvenim mrežama. Društvene mreže vs. realnost 1:0. Postoje dvije grupe korisnika društvenih mreža: jedna koja teži da bude društveno prihvaćena i druga koja se gnuša prihvaćanja na takav način. Oduvijek smo težili za društvenim prihvaćenjem, a društvene mreže su nam to samo olakšale, samo na post daleko od istog. Više ne moramo da prijateljima pokazujemo albume fotografija sa ljetovanja po Jadranskoj obali ili zimovanja na Jahorini. Dovoljno je da te iste fotografije objavimo uz propratne tarabe #jadran #jahorina , i počinje brojanje lajkova i komentara. Nasuprot onih koji na ovaj način žele da budu društveno prihvaćeni, su oni drugi kojima nije stalo do prihvaćanja na t