Riječ dvije - O djetinjstvu: Dragana Latinović

Fali mi ona neizvjesnost, ono vrijeme kada smo čekali da snimimo omiljenu pjesmu sa radio stanice na kasetu. Kada smo tu istu kasetu premotavali i po deset puta, da bi pjesmu čuli još jednom. Kada vrijeme nije bilo brojka, kada smo se fotografisali samo na rođendanima, bez namještanja i ponavljanja. Kada nismo znali kakve su fotografije sve dok ne bi bile izrađene. U prašnjavim albumima još uvijek stoje, možda imamo crvene oči, ali nam usta krasi onaj iskreni osmijeh. Na drugoj fotografiji su roditelji zaboravili ugasiti blic pa smo na trenutak zažmirili, ali ipak dovoljno da se i to zabilježi.
Fali mi vrijeme kad su se igrale nevine dječije igre, kada nije bilo interneta, ili ga je bilo, ali mi nismo znali. Kada je zima bila zima, a ljeto ljeto. Kada je rumenko bio sladak i kada je marka bila bitna samo zbog još jednog sladoleda. Skupljali smo sličice Kasandre i igrali pola-cijela. Vrijeme kada smo igru prekidali u četri sata, gledali kako Randu baca noževe, na još ponegdje crno-bijelim kockastim televizorima i onda opet nastavljali sa igrom. Išli smo u školu, nosili kockaste torbe i na putu do škole odraslima govorili dobar dan. U učionici je bila tišina dok nam je učiteljica objašnjavala tablicu množenja, na času likovnog smo vodenim bojicama crtali vjesnike proljeća, kasnije su naši crteži krasili panoe u holu škole. Kući smo išli u grupama, a nakon škole smo pisali zadaću i čitali Bijelu grivu.
Fali mi djetinjstvo.