Da šutiš - Dragana Latinović

Napeto, uz dašak čarolije, štivo koje će osvojiti mlade. Bajka se nastavlja, bitka je sve opasnija, neprijatelji družine ne spavaju i svakim danom su sve brojniji, a Puteljkovi prijatelji i ne slute da se oni kriju i u njihovim redovima. Naši junaci se upuštaju u oštru borbu s vremenom, zima je stigla, čarobne Slikarove boje ne uspijevaju tako brzo da očiste Puteljak od snijega. Recept za odličan fantasy roman je svakako puno mašte uz dašak čarolije i prstohvat osebujnih likova, što ovaj roman i posjeduje. Autor u drugom dijelu pokazuje da je uspješno to savladao uvodeći nove likove koji obogaćuju plejadu likova iz prvog dijela trilogije. Autorova mašta u drugom dijelu ide uzlaznom putanjom, što se može primijetiti u devetom poglavlju "Snježni svijet", meni lično najdražim dijelom ovoga romana. Autor Kruno Šafranić nije upao u kolotečinu koju sa sobom nosi građa trilogije, što se može vidjeti u napretku koji je ostvaren tokom stvaranja iste za drugi dio. Dejana Dob...

Zbirka priča prvijenac autorice Marije Rakić Mimica, donosi nam svakodnevni život kroz naizmjenične prizore realnih ljudi, koji su više manje uhvaćeni u mrežu svakodnevnice. Zbirka "Ples u dvorištu" je dašak Dalmacije koji provejava kroz likove, realne situacije i svakodnevne teme. Puno je pitanja koje život ostavlja bez odgovora, a odgovori ma koliko bili očiti često ostaju ne saznati. Obični ljudi, obične priče, obični problemi su ono što obično pretvara u neobično. Stilski svedeno ogoljeno pulsiranje riječi nas privlači i uvlači u svijet osebujnih likova autorice. Sumnja, ljutnja, tuga, nesreća i bol, isprepleteni su: znanjem, srećom i radošću. Puno je osjećanja koji su vidljivi, ali je još više onih koji nisu vidljivi i koji zaokupljaju običnog čovjeka. Uživat ćete čitajući priče koje se nalaze u ovoj zbirci. Preporuka!

Zbirka priča prvijenac autorice Marije Rakić Mimica, donosi nam svakodnevni život kroz naizmjenične prizore realnih ljudi, koji su više manje uhvaćeni u mrežu svakodnevnice. Zbirka "Ples u dvorištu" je dašak Dalmacije koji provejava kroz likove, realne situacije i svakodnevne teme. Puno je pitanja koje život ostavlja bez odgovora, a odgovori ma koliko bili očiti često ostaju ne saznati. Obični ljudi, obične priče, obični problemi su ono što obično pretvara u neobično. Stilski svedeno ogoljeno pulsiranje riječi nas privlači i uvlači u svijet osebujnih likova autorice. Sumnja, ljutnja, tuga, nesreća i bol, isprepleteni su: znanjem, srećom i radošću. Puno je osjećanja koji su vidljivi, ali je još više onih koji nisu vidljivi i koji zaokupljaju običnog čovjeka. Uživat ćete čitajući priče koje se nalaze u ovoj zbirci. Preporuka!

Još jedna odlična zbirka priča "Strani gradovi" talentovane književnice Jelena Zlatar Gamberožić, našla je put do svojih čitatelja u izdanju  CeKaPe-a . Tražeći sebe likovi priča objedinjeni nazivom "Strani gradovi" zapravo završe pronalaženjem svoga alter ega, koji nije u svakoj prilici ono što su oni željeli pronaći. "Strani gradovi" su zapravo personifikacija ljudi koji se poput koncentričnih kružnica šire, a da se nikad ne sretnu. Ono što nam ova knjiga želi poručiti, da je čovjek postao ostrvo, sam za sebe uljuljkan spostvenim problemima stranac drugima, a najprije stranac i samom sebi. Pozornica je jedinstvena i ako su glavni likovi različiti, borba s ulogama im je zajednička. Scenario je gotovo nepostojeći, a oni se upuštaju u borbu sa životnim nedaćama nadajući se najboljem. Zamršenost odnosa i nespremonost na prilagođavanje usmjeravaju razradu priče ka vrhuncu koji donosi rasplet koji glavni akteri nisu nikako očekivali. Strah od nep...

Ljubav se rodila sasvim iznenada, nisam ti htio priznati da te volim. Kupovao sam ti crvene ruže. Ostavljao ih ispred vrata i gledao kako ih mirišeš. Uvijek izdaleka. Mislio sam da si ti ona prava, jedina, najdraža... da ćeš biti moja, ali ti si uspjela samo da mi slomiš srce.

Želim da živim negdje blizu mora, gdje ću svu tvoju ljubav imati samo za sebe. Želim da me svaki dan, budi zvuk talasa i dodir tvojih usana. Želim biti slobodna, ne želim živjeti u krletki jer mene hrani zvuk valova i tvoja blizina.

IZNAD KRAJOLIKA Čekaj me noćas ja doći neću u pokislim poljima tražim sreću tumaram bespućima širina uz svjetlost svjeća. Čekaj me noćas sutra će biti kasno iznad krajolika pratim let paunova ako oni uopšte lete njihovo perje prelama sunce. Čekaj me noćas, čekali su me mnogi u zalasku sunca vidim ti oči. Tminu sam prihvatila kao neminovnost do sledećeg leta pauna. Čekaj me noćas, u čekanju tražim spas svjetlost je moja luka jer se nada rađa u svakom izlasku sunca.

ZEMLJA Zemlja je ponudila utjehu, a zauzvrat upila suze. Njene široke ruke obgrlile su tvoje strahove. Razliježu se njenom utrobom, jauci uplakanih duša. Zemlja pamti, zemlja diše sve tvoje nesreće istrajno ćuti. Zemlja je danas vlažna, trava ugažena na mjestu  gdje ti je utjeha pružena.

Zar ljubav nije davenje, težnja ka ugodi i ekstazi, neizmjerna sreća. Zar ljubav nije uzajamno darivanje, naizmjenična niska sreća i tuge. Šta se krije iza tih očiju, treba da saznam, želim da znam. Zar ljubav nije stvaranje, nečeg novog još neizrecivog. Zar ljubav nije vječita nagrada i kazna.

Vrtlože se osjećanja. Poput stihije odlaze srećni dani, konačište pronalazim u samoći. Rab božiji u lance upletena, poput srne ogledam se u očima vuka. Strah slutnja i prepuštanje, satkani u sekundi. Omotana bodljikavom žicom, koja se urezuje u prste, hodam liticom propasti.

Usamljena sam večeras, želim tišinu. Glasovi bruje, u pozadini. Ja sam nečiji sjever, ali zvijezda više nema. Poželim da ugasim svijeće i da bude mrak. Nježno na krilima slavuja, spavam snove. Mitska bića, samo su prah. Stvarnost je praznina i neizmjerni strah.

Nježno me poljubi, zadrži misli malo, dahom prenesi ljubav. Osjećam sladak okus pobjede i nedostižnih snova. Na papir napiši, ono što ne možeš reći. Utisni riječi u pregib usana, napusti bijele zidove. Rastvori niske bijelih zuba, zagrizi, da zauvijek tu stoje, mali podsjetnik da su tvoje.

Snijeg je pao pokrio grane. Dim se vije, iz starog odzaka. U kuci je sve tiho, stara baka prica pricu oko njenog krila znatizeljna lica unuka. Prica baka o mladosti o starim vremenima i velikim snijegovima. U olucima zbijeni vrapci cute, dugu zimu slute.

...Duhovito, šarmantno i poletno pisanje ovu knjigu izdvaja kao jedno od osvježenja domaće čitalačke scene... Šta učiniti kada voljena djevojka voli drugog, koji je uz to tvoj najbolji prijatelj. Dijeli vas hiljadu kilometara a vi na raspolaganju imate samo jedan telefon. I ako zna da nema šanse on ne odustaje, jer Sandra je ta, ona prava,djevojka zbog koje ostaje budan noćima, ona o čijim očima misli, koju traži u drugim ženama. Sandra je ljubav njegovog života, no postoji jedan mali problem, ona to još ne zna. Ljubav ne poznaje granice, pa tako ni udaljenost između Hrvatske i Njemačke ne predstavlja nikakav problem. Je li za rađanje ljubavi dovoljna samo tipka send ili su tu potrebne i druge vještine? To ćete otkriti ako pročitate ljubavni roman "We come one" čiji je autor Mario Šoštar. U romanu se mogu pronaći skoro svi jer danas je sve više parova koji početak ljubavi mogu zahvaliti upravo mobilnim telefonima. Hiljadu razmjenjenih poruka, sati i sati telefonskog ...

Čini mi se u tuđini nema tako plavog neba, čini mi se u tuđini da me svako prijeko gleda. Otišao sam godina im se ne zna broj imam sve što poželim ali patim rode moj. Steko sam sve sam, radom od jutra do mraka, zorom ustajao pa sve do sunčeva zalaska. Da mi je da me želja mine malo rodne grude, neba i sunčeve vedrine. Ta mi patnja srce tišti za rodnim krajem duša vrišti.

Kada se sjetim djetinjstva, pomislim na bezbrižnost, sreću i igru. Vrijeme kada smo svi bili jednaki, imali isto, kada je bilo najvažnije da te ne uhvate u igri skrivača. Kada su se pravili planovi skrivanja i kada smo bili "neprijatelji" samo u igri između dvije vatre. Nije bilo bitno da li imaš majicu sa natpisom, hlače sa nitnama i slično. Djetinjstvo vrijeme kada smo bili nevine duše, kada je  mržnja bila misaona imenica koju nismo poznavali. Kada smo se radovali običnim stvarima, posuđivali igračke, igrali lastiša, kada je obična guma bila izvor neizmjerne sreće. U međuvremenu godine su prošle mi smo odrasli, lastiša se više i ne sjećamo, gomilamo novac kupujemo stvari koje odlažemo sa strane. Postali smo neko i nešto, a u stvari smo ništa. Imamo sve, ali nemamo ono najbitnije čistu dušu i nevinost djeteta.

Te godine zima je bila jača nego ikad. Snijeg je počeo padati već krajem novembra. Zasula je svojim pahuljama selo, razastrla svoje bijele skute i nije planirala skoro otići. Nestrpljivo sjedeći kraj šporeta, ubacivao sam cjepanice na vatru, i svako malo gledao kroz prozor. Obično bih u ovo vrijeme već bio na planini. Hodao bih njenom kosinom, polako, uživao u tome da je planina samo moja. Još od djetinjstva sam bio zaljubljenik u prirodu. Rođen na planinskim padinama, djetinjstvo sam bezazleno proveo u igri sa dječacima. Dječje igre ispunjene smijehom odzvanjaju mojim sjećanjima. Već par dana nisam išao gore na planinu. Snijeg ju je okovao i zameo tragove životinjskih stopa. Neprekidna bjelina se prostirala planinskim vrhovima, zastrta gustim pahuljama spavala je svoj zimski san. Dan je sporo odmicao, u čaj sam stavio kašiku meda i nastavio da gledam kroz prozor. Drveće se povijalo pod težinom snježnog pokrivača. Razmišljao sam dugo i na kraju prelomio, da sutra ipak odem gore.  ...

Umorna sam od mijenjanja maski, Pretvaranja da sam bolja. Nanošenja crvenog ruža I tamnog kreon, Oblačenja prikladne garderobe. Umorna sam od glumaca, Sapatnika, Njihovih opsežnih uloga. Pretvaranja da maske ne postoje. Prinošenja pritvornosti, pod izgovorom nesebičnog čina. Glume koja zahtjeva opsežne pripreme Šizofrene nagone i želju da maska sraste sa pravim licem. Umorna sam, jer se reflektori nikad ne gase.

Usamljenost je postala moj način života. Nakon godina provedenih u velikom gradu, nešto u meni se prelomilo. Nisam mogao više izdržati ritam gradskog života. Došao sam sa dvanaest godina da nastavim školovanje i mislio sam da ću ostati zauvijek. Završio sam prvo osnovu, a onda i srednju školu, te se zaposlio kao novinar u dnevnom listu. Pisao sam za crnu kroniku, zločin je bio moje područje o kojem sam znao sve.  Sjedeći za kompjutorom, razmišljao sam što da napišem za sedmičnu kolumnu. Inspiracija me je napustila, a ispod naslova je bila praznina. Mojem novinarskom poslu za sigurno nije pomogla ni prevara voljene žene s mojim najboljim prijateljem. Od tad nisam pisao. Ona se iselila iz stana i otišla u njegov. Djece nismo imali. Od kad je otišla, vrijeme sam provodio u čitanju Bukowskog, davio se u njegovim riječima, dok sam svoje nepovratno izgubio. Ogoljenost njegovog pisanja ogolila je i moje, samo što kod mene nije ostalo ništa. Praznina, nula i pustoš. Bez sinonima, stilskih...

Subota je moj dan kada fotografiram. Opsesija prema fotografiji me oduvijek tjerala da putujem i istražujem interesantne predjele. Ovaj put sam odlučila da ovjekovječim jesen u šumi. Ona je danas tiha.  Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše.  Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zid...