Knjiga “Slijepa točka” - Jelena Zlatar - osvrt: Dragana Latinović
,,Bit bliskosti je u otkrivanju slijepe točke." Muško-ženski odnosi su vječita tema brojnih književnika. Slijepa točka je žensko viđenje jedne takve veze. Ljubavna veza Ene i Barta nakon pet godina nalazi se u skripcu. Da li čarobni Pariz može da spasi njihovu napuklu vezu.
,, Pariz: okićen, bučan, usamljen. Pariz, strani grad, koji, kad se vratiš, vise neće progovarati riječ. Ostat će samo ceste kojima ne vidiš kraja. Mozeš prijeći čitav Pariz tražeći ono čega nema tu."
Dogovor o putu u Pariz predstavlja kompromis između kraja ili njegovog odgađanja, ili kao sto Ena kaže zadnje poglavlje debele knjige.
Njihov odnos je od početka neravnopravan. Bart vječiti student ekonomije sa nidopostivanjem gleda na Enino studiranje psihologije. On se postavlja kao poznavaoc, dok Ena predstavlja njegovog vječitoga učenika. On nije zadovoljan njenim obrazovanjem, smatra da je to gubitak vremena, stilom oblačenja, kratkom frizurom i vječnim piskaranjem. On zapravo nije zadovoljan samom Eninom ličnošću, ali šta ga to drži kraj nje. Da li je to navika ili strah od nepoznatog?
,, Atomium je Bart obavezno htio vidjeti.
Kada su ga konačno, nakon dugog lutanja po gradu i kupovanja čokoladnih bombona ugledali, Eni se učinilo da shvaća što Bart vidi u njemu. Zagledala se u savršeno oblikovane srebrne kugle. Kugle su predstavljale atome, to je jasno. Ali ne samo to. Pobjedu? Snagu? Čitav spomenik djelovao joj je kao superjunak s raširenim rukama. Bart ga je zadivljeno promatrao. Možda odražava moć o kojoj Bart tako rado priča. 'Sve je u odnosima moći', govorio je često. 'Onaj koji je moćan, taj stavlja ostale na mjesto.' Objašnjavao bi joj to pokroviteljski, kao učitelj koji učeniku tumači kako stvarni svijet zapravo funkcionira."
Možda je Pariz odgovor na sve Enine dvojbe. Da li će joj grad koji toliko polaze na umjetnost, poslužiti kao inspiracija da pronađe odgovor na pitanje da li vrijedi ostati u vezi.
,, Ena se pita hoće li jednom doći netko tko će Barta staviti na mjesto. Posložiti ga kao malenog vojnika. Reći mu: Gledaj, stari. I onda sve izdeklamirati. Hoće li to biti netko od njegovih bliskih prijatelja? I koliko bi dugo nakon toga ostali bliski? Ali ne, to neće biti netko od prijatelja, oni ga previše cijene. Što je ona cijenila kod njega na samom početku, kada su se upoznali? Prilagodljivost? Čvrstoću? Visoko mišljenje o samome sebi? Samopouzdanje, koje je bilo samo sebi svrhom, toliko da ništa nije moralo stajati iza njega? Gleda u Bartova leđa. Poželi mu prići i tiho šapnuti u uho: Misliš da nešto znaš i da vrijediš, ali ne vrijediš ništa. Nikome nisi potreban. Nisi napravio ništa veliko, ništa značajno. Zašto se toliko voliš?
Boji se da će joj uzvratiti: Zato jer postojim, i da će se zatim sve oko nje, Eiffelov toranj, ljudi, magla i brojevi 2001, strvinarski, zajedno s njom, strovaliti u maglu."
Možda sama tema nije revolucionarna, ali joj je književnica pristupila na drugačiji način. Kao sto spora vožnja autobusa odugovlači kraj jedne veze, tako i sam Pariz nije sinonim vječne ljubavi. Knjiga nam nudi drugu sliku maglovitog Pariza kao personifikaciju svega onog lošeg u ljubavi. Tihi nenametljivi rođak, koji je naprosto rođak, predstavlja sliku samog čitaoca koji se ne želi miješati u odnos Ene i Barta. Naprosto tu je da sasluša obje strane, ali ne i da daje svoj sud. Što je recimo vidljivo kada on pročita Eninu svesku, ali i dalje ne želi da iznese svoje mišljenje.
Prosto nakon pročitane knjige se zapitamo da li vrijedi ostati i iznova pokrenuti ono što ne ide, ili otići. Na vama je da otkrijete, tako sto ćete pročitati ovaj izvrsni roman.
Коментари
Постави коментар