Da šutiš - Dragana Latinović

Subota je moj dan kada fotografiram. Opsesija prema fotografiji me oduvijek tjerala da putujem i istražujem interesantne predjele. Ovaj put sam odlučila da ovjekovječim jesen u šumi. Ona je danas tiha.  Penjem se utabanom stazom, koja je obasuta otpalim lišćem. U ruci mi je foto aparat, razmišljam o tome hoće li me danas poslužiti sreća. Razočarati ću se ako ne uspijem da napravim dobre snimke šume okupane jesenjim bojama. Fotografiram od kad znam za sebe. Tu i tamo tišinu razbija ptičji pjev. Drveće je obraslo mahovinom i ponekim bršljanom. Uz samu stazu je i poneki panj, već truo. Oko njega se obavio tamnozeleni bršljan, što me natjera da mislim o snazi koju ta biljka ima, kada je u stanju da se omota oko visokog drveta, i da izdrži udare vjetra i kiše.  Usporavam korak, zastajem. Samoća se polako uvlači u srce i prošlost se stvara kraj mene, za tren. Njeni duhovi su tako živi. Hodaju pored mene, tako su stvarni, nekad davno uhvaćeni objektivom kamere. Njene aveti krase zid...

Često je ljubav pokretač promjene, ali i sam cilj kojem težimo. Upoznati pravog sebe možemo jedino kroz životne promjene, koje nas vode ka nepoznatom. Potraga za srećnim krajem je često hod kroz trnje, bez saznanja da li na kraju puta stoje zvijezde. U ovu potragu se upustila i glavna junakinja romana "Putevima svitanja" - Brankica Stanić. Tina mlad i ambiciozan fotograf, nije sklona riziku. Ona igra na sigurno, u ljubavi, na poslu, uopšteno u životu ona je od onih ljudi koji uvijek idu sredinom. Strah od promjene Tinu drži u iluziji sreće. Njeno stakleno zvono su zidovi koje ona ne želi srušiti, uljuljkana lažnom sigurnošću. Tina je u dugoj vezi sa Filipom i ako on živi s roditeljima, a uz to njegova majka i ne voli Tinu. Pored toga ona se bavi fotografisanjem vjenčanja i ako je njena ljubav fotografisanje predjela. Jednostavno to je ono što je poželjno u očima sredine u kojoj ona živi, a ona nema hrabrosti da to promijeni. Kada u njen život uđe samozatajni Luka, staklen...

Ljeto 2002. godine bilo je toplo. Dane smo provodili igrajući se kraj rijeke. Bilo je dosta djece i najčešće smo igrali fudbal. Majka nas je znala dugo na večer dozivati da dođemo kući. Mi smo htjeli da kraj rijeke ostanemo što duže, i nismo se odazivali. Prohladni vjetrić duvao je njenom obalom. Voljeli smo vrijeme provoditi na tom mjestu. S desne strane se prostirala šuma. Idealno mjesto za provesti ljeto. - Tako je toplo - rekao je Marko. Lijeno se protegnuo i okrenuo na bok ka meni. - Sva sreća da imamo ovu rijeku - odgovorio sam mu sneno. Gledao sam nebo, bilo je tamno plavo bez i jednog oblačka. Ležali smo u hladu drena, bilo je kasno poslije podne. Ostali još nisu došli na dogovoreno mjesto. Prvi smo stigli moj brat i ja. Rano ujutro smo obavili sve svoje zadatke i imali smo čitavo poslijepodne samo za sebe. - Petre, jesi li za kupanje - upitao me brat. - Nisam, ne da mi se. Nisam htio napustiti hladovinu. Bio sam neraspoložen, jer Ana je danas trebala da ode sa svojima iz sela...

"Ticala" zbirka kratkih priča autorice Jelene Zlatar, jeste prije svega svjedočenje o emocijama koji su ophrvali likove priča. Ogoljeni do kosti, bez trunke srama oni pokazuju svoje strahove, mane i ožiljke. Spremni da istrpe osudu čitaoca, ali nikako da odustanu od svoje iskrenosti. Svijet bez boja i nijansi, crno bijelo društvo viđeno očima daltoniste. To je svijet u kojem je čovjek spreman na sve da bi postigao ono što želi, a to je najčešće i jedino samo ljubav. Da li je ljubav opravdan razlog za određene postupke, ostavljeno je na sud čitaocima. Hirurškim rezom odstranjen je višak riječi, kratke rečenice pulsiraju stranicama i kao ticala dotiču misao čitaoca. U njihovim manama prepoznajemo sebe, i umjesto da sudimo mi suosjećamo. Suosjećamo, jer smo i mi u potrazi za pripadanjem, jer pripadati možemo samo kroz ljubav. Nesavršenost ophrvana realnošću umotana u komad svile, topi se poput šećerne vune na ustima. Poput dragih prijatelja likovi ovih priča žive i nakon...

Neke stvari se dese spontano. Uhvatiš se u koštac s vremenom, ljudima i one te iznenade. Neki ljudi te oduševe, a neki razočaraju. Nekome si sve na svijetu, a nekome ni trun prašine na cipeli. Sve je to u redu, jer znaj, ti si samo čovjek, savršen u svojoj nesavršenosti. To ti daje otpusno pismo od toga da te svi vole i da ti voliš sve. I zato kada bojiš slikovnicu ne brini se ako bojice prelaze linije, uživaj u bojenju. Slušaš li muziku koju ne voliš znaj da su minute dragocjene i ako ih provedete u slušanju pjesme koja je in, a vi je ne volite to su zapravo bačene minute.

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Branka Ćopića 7 Prezime: Davidović Subota je moj omiljeni dan. Jučer je padala kiša, danas ne pada pa možda kasnije odem i do parka prošetati Mrvicu, ako mama i tata budu brzo stigli.  Mrvica je moj pas. Gledam je kako leži u svojoj korpici, sklupčana kao mali zec. Uši su joj pokrile glavu i nazire joj se samo mala njuškica. Mama i tata su otišli u prodavaonicu, ostala sam sama u kući.  Nije prvi put da me ostavljaju samu, već sam dovoljno velika.  Upalila sam televizor, ne volim tišinu.  Šest je sati. Nadam se da će se brzo vratiti da odem u park jer je u devet moj omiljeni film Sam u kući i ne bih ga željela propustiti. Jučer smo u školi crtali Djeda Mraza. Volim crtati pa sam izvadila blok za crtanje i bojice. Učiteljica mi je rekla da sam talentovana, htjela sam da iznenadim mamu i tatu kad se vrate.  Zvono je zazvonilo.  Čekam, mama i tata imaju svoj ključ.  Ne bi zvonili. Ne s...

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Tina Ujevića 25  Prezime: Jovanović  Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.  Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.  Četvrtak je dan kad dolazi poštar.  Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata. Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.  Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.  Zvr zvr zvr...  Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.  Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji no...