Da šutiš - Dragana Latinović

Ljeto 2002. godine bilo je toplo. Dane smo provodili igrajući se kraj rijeke. Bilo je dosta djece i najčešće smo igrali fudbal. Majka nas je znala dugo na večer dozivati da dođemo kući. Mi smo htjeli da kraj rijeke ostanemo što duže, i nismo se odazivali. Prohladni vjetrić duvao je njenom obalom. Voljeli smo vrijeme provoditi na tom mjestu. S desne strane se prostirala šuma. Idealno mjesto za provesti ljeto. - Tako je toplo - rekao je Marko. Lijeno se protegnuo i okrenuo na bok ka meni. - Sva sreća da imamo ovu rijeku - odgovorio sam mu sneno. Gledao sam nebo, bilo je tamno plavo bez i jednog oblačka. Ležali smo u hladu drena, bilo je kasno poslije podne. Ostali još nisu došli na dogovoreno mjesto. Prvi smo stigli moj brat i ja. Rano ujutro smo obavili sve svoje zadatke i imali smo čitavo poslijepodne samo za sebe. - Petre, jesi li za kupanje - upitao me brat. - Nisam, ne da mi se. Nisam htio napustiti hladovinu. Bio sam neraspoložen, jer Ana je danas trebala da ode sa svojima iz sela...

"Ticala" zbirka kratkih priča autorice Jelene Zlatar, jeste prije svega svjedočenje o emocijama koji su ophrvali likove priča. Ogoljeni do kosti, bez trunke srama oni pokazuju svoje strahove, mane i ožiljke. Spremni da istrpe osudu čitaoca, ali nikako da odustanu od svoje iskrenosti. Svijet bez boja i nijansi, crno bijelo društvo viđeno očima daltoniste. To je svijet u kojem je čovjek spreman na sve da bi postigao ono što želi, a to je najčešće i jedino samo ljubav. Da li je ljubav opravdan razlog za određene postupke, ostavljeno je na sud čitaocima. Hirurškim rezom odstranjen je višak riječi, kratke rečenice pulsiraju stranicama i kao ticala dotiču misao čitaoca. U njihovim manama prepoznajemo sebe, i umjesto da sudimo mi suosjećamo. Suosjećamo, jer smo i mi u potrazi za pripadanjem, jer pripadati možemo samo kroz ljubav. Nesavršenost ophrvana realnošću umotana u komad svile, topi se poput šećerne vune na ustima. Poput dragih prijatelja likovi ovih priča žive i nakon...

Neke stvari se dese spontano. Uhvatiš se u koštac s vremenom, ljudima i one te iznenade. Neki ljudi te oduševe, a neki razočaraju. Nekome si sve na svijetu, a nekome ni trun prašine na cipeli. Sve je to u redu, jer znaj, ti si samo čovjek, savršen u svojoj nesavršenosti. To ti daje otpusno pismo od toga da te svi vole i da ti voliš sve. I zato kada bojiš slikovnicu ne brini se ako bojice prelaze linije, uživaj u bojenju. Slušaš li muziku koju ne voliš znaj da su minute dragocjene i ako ih provedete u slušanju pjesme koja je in, a vi je ne volite to su zapravo bačene minute.

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Branka Ćopića 7 Prezime: Davidović Subota je moj omiljeni dan. Jučer je padala kiša, danas ne pada pa možda kasnije odem i do parka prošetati Mrvicu, ako mama i tata budu brzo stigli.  Mrvica je moj pas. Gledam je kako leži u svojoj korpici, sklupčana kao mali zec. Uši su joj pokrile glavu i nazire joj se samo mala njuškica. Mama i tata su otišli u prodavaonicu, ostala sam sama u kući.  Nije prvi put da me ostavljaju samu, već sam dovoljno velika.  Upalila sam televizor, ne volim tišinu.  Šest je sati. Nadam se da će se brzo vratiti da odem u park jer je u devet moj omiljeni film Sam u kući i ne bih ga željela propustiti. Jučer smo u školi crtali Djeda Mraza. Volim crtati pa sam izvadila blok za crtanje i bojice. Učiteljica mi je rekla da sam talentovana, htjela sam da iznenadim mamu i tatu kad se vrate.  Zvono je zazvonilo.  Čekam, mama i tata imaju svoj ključ.  Ne bi zvonili. Ne s...

Autor: Dragana Latinović Bosanski Petrovac, Bosna i Hercegovina Ulica Tina Ujevića 25  Prezime: Jovanović  Četvrtak je. Kiša je prestala da pada, osjećam dah svježine. Držim se za zid i lagano hodam prema kuhinji. Odbrojavam treću fioku od vrata. Uzimam džezvu. Palim ringlu na električnom šporetu i usipam vodu u džezvu. Iz fioke vadim posudu za kafu, koja je znatno lakša, nego ona sa šećerom.  Osjećam da je kafa gotova, skidam je i gasim šporet. Uzimam šalicu i stavljam je na sto, sipam kafu i sjedam na stolicu.  Četvrtak je dan kad dolazi poštar.  Odbrojavam sporim hodom tačno osamnaest koraka od kapije do mojih ulaznih vrata. Čujem korake na pločniku. Ostavljam kafu, ustajem i odbrojavam u sebi.  Stolica, ulazna vrata - osam koraka. Poštar nestrpljivo zvoni, kućom odjekuje eho zvona.  Zvr zvr zvr...  Otvaram vrata. Osjećam njegov parfem koji koristi već par godina.  Otkad ne vidim, naučila sam da ljude razlikujem po koraku, parfemu koji no...

Pisati za djecu, pjesnika dovede u nezavidan položaj jer djeca vaše pisanje ili vole ili ne vole, kod njih nema  zlatne sredine. Pisati za djecu na jeziku koji nije vaš materinski, svakako ne olakšava taj zadatak, naprotiv, otežava ga. Književni dvojac Daria i Jurij Lisenko su taj zadatak odradili više nego odlično.  Otac i kćerka iako po nacionalnosti Ukrajinci, uspješno pišu na jezicima koji im nisu materinski, raskošno prenoseći svoj talent i ispisujući redove poezije za djecu na kojima bi im mogli po zavidjeti mnogi autori dječjeg žanra. Zbirka pjesama "Ide svašta!" je poput divne niske bisera. Ušetala je u paviljon dječje literature i zauzela svoje zaslužno mjesto. Autori se vješto poigravaju s riječima, ponekad dodajući svoje izmišljene u skladu s tim da je mašta glavno obilježje ovog tipa književnosti.  Kotrljanje slova da svakom stranicom dobija na zamahu. Razigranost stihova golica um čitaoca i odvodi nas u svojevrsni svijet mašte. U tom svijetu raznobojna slova...

Fali mi ona neizvjesnost, ono vrijeme kada smo čekali da snimimo omiljenu pjesmu sa radio stanice na kasetu. Kada smo tu istu kasetu premotavali i po deset puta, da bi pjesmu čuli još jednom. Kada vrijeme nije bilo brojka, kada smo se fotografisali samo na rođendanima, bez namještanja i ponavljanja. Kada nismo znali kakve su fotografije sve dok ne bi bile izrađene. U prašnjavim albumima još uvijek stoje, možda imamo crvene oči, ali nam usta krasi onaj iskreni osmijeh. Na dru goj fotografiji su roditelji zaboravili ugasiti blic pa smo na trenutak zažmirili, ali ipak dovoljno da se i to zabilježi. Fali mi vrijeme kad su se igrale nevine dječije igre, kada nije bilo interneta, ili ga je bilo, ali mi nismo znali. Kada je zima bila zima, a ljeto ljeto. Kada je rumenko bio sladak i kada je marka bila bitna samo zbog još jednog sladoleda. Skupljali smo sličice Kasandre i igrali pola-cijela. Vrijeme kada smo igru prekidali u četri sata, gledali kako Randu baca noževe, na još ponegdje crno-bij...