Roman " Pomrčina srca" - Ruta Sepetys - osvrt: Dragana Latinović
" ODVELI SU ME U SPAVAĆICI.
Kad se sada toga prisjećam, znakovi su bili tu — u kaminu spaljene obiteljske fotografije, majka do kasno u noć u porub kaputa ušiva svoju najbolju srebrninu i nakit, a tata se ne vraća s posla. Moj mlađi brat Jonas nije prestajao postavljati pitanja. I ja sam ih postavljala, ali možda sam odbijala prepoznati znakove. Tek
kasnije sam shvatila da su majka i otac planirali naš bijeg. Nismo pobjegli. "
Ovim citatom počinje potresna priča djevočice Line, čija je največa nesreća što se našla između dvije zaraćene strane, na samom početku Drugog svjetskog rata. Talentovana Lina Vilkas vrijeme provodi usavršavajući svoj talenat, slikanje, nesvjesna nadolazeće opasnosti. Kada jedne večeri, zajedno sa majkom Elenom i bratom Jonasom, bude odvedena shvatiće da je najgore tek pred njima. Sa hiljadama drugih, nakon duge vožnje vozom oni završavaju u Sibiru, u radnim logorima. Čuvari logora i nehumani uslovi živote očvrsnuće nježnu Linu, ali neće uništiti njenu umjetničku crtu. Kada je najgore i kada se ne vidi izlaz Lina crta, baš kao i njen omiljeni slikar Edvard Munch, ona slika užas. Odvojena od svog oca Kostasa u nekim situacijama primorana je da se postavi kao stub porodice. Užas radnih logora, sibirska klima su faktori koji teško djeluju na nju, ali nada da će se izbaviti i vratiti u rodni grad gura Linu da ide dalje, i da se bori.
" PREBROJILA SAM LJUDE — četrdeset šest njih naguranih u kavez na kotačima, možda kotrljajući lijes. Prstima sam risala crteže u sloju prašine na podu do vrata vagona, brišući stare i započinjući nove, uvijek iznova. Ljudi su čavrljali o našem mogućem odredištu. Neki su spominjali zapovjedništvo
NKVD-a, drugi su mislili na Moskvu. Pogledom sam proučila skupinu. Lica su govorila o njihovoj budućnosti. Vidjela sam odvažnost, ljutnju, strah i zbunjenost.
Drugi su bili beznadni. Oni su se već predali. Kamo sam ja pripadala? Jonas je tjerao muhe s lica i iz kose. Majka se tiho razgovarala sa ženom koja je imala sina mojih godina.
»Odakle ste?« upitao je dječak Jonasa.
Imao je valovitu smeđu kosu i plave oči. Izgledao je poput onih omiljenijih
dječaka u školi.
»Iz Kaunasa«, rekao je Jonas. »A odakle ste vi?«
»Iz Sančaija.«
Pogledali smo se, bez riječi i s nelagodom."
Potresna priča koja nas navodi na razmišljanje, o tome šta je čovjek u stanju da izdrži. Preporuka!
Kad se sada toga prisjećam, znakovi su bili tu — u kaminu spaljene obiteljske fotografije, majka do kasno u noć u porub kaputa ušiva svoju najbolju srebrninu i nakit, a tata se ne vraća s posla. Moj mlađi brat Jonas nije prestajao postavljati pitanja. I ja sam ih postavljala, ali možda sam odbijala prepoznati znakove. Tek
kasnije sam shvatila da su majka i otac planirali naš bijeg. Nismo pobjegli. "
Ovim citatom počinje potresna priča djevočice Line, čija je največa nesreća što se našla između dvije zaraćene strane, na samom početku Drugog svjetskog rata. Talentovana Lina Vilkas vrijeme provodi usavršavajući svoj talenat, slikanje, nesvjesna nadolazeće opasnosti. Kada jedne večeri, zajedno sa majkom Elenom i bratom Jonasom, bude odvedena shvatiće da je najgore tek pred njima. Sa hiljadama drugih, nakon duge vožnje vozom oni završavaju u Sibiru, u radnim logorima. Čuvari logora i nehumani uslovi živote očvrsnuće nježnu Linu, ali neće uništiti njenu umjetničku crtu. Kada je najgore i kada se ne vidi izlaz Lina crta, baš kao i njen omiljeni slikar Edvard Munch, ona slika užas. Odvojena od svog oca Kostasa u nekim situacijama primorana je da se postavi kao stub porodice. Užas radnih logora, sibirska klima su faktori koji teško djeluju na nju, ali nada da će se izbaviti i vratiti u rodni grad gura Linu da ide dalje, i da se bori.
" PREBROJILA SAM LJUDE — četrdeset šest njih naguranih u kavez na kotačima, možda kotrljajući lijes. Prstima sam risala crteže u sloju prašine na podu do vrata vagona, brišući stare i započinjući nove, uvijek iznova. Ljudi su čavrljali o našem mogućem odredištu. Neki su spominjali zapovjedništvo
NKVD-a, drugi su mislili na Moskvu. Pogledom sam proučila skupinu. Lica su govorila o njihovoj budućnosti. Vidjela sam odvažnost, ljutnju, strah i zbunjenost.
Drugi su bili beznadni. Oni su se već predali. Kamo sam ja pripadala? Jonas je tjerao muhe s lica i iz kose. Majka se tiho razgovarala sa ženom koja je imala sina mojih godina.
»Odakle ste?« upitao je dječak Jonasa.
Imao je valovitu smeđu kosu i plave oči. Izgledao je poput onih omiljenijih
dječaka u školi.
»Iz Kaunasa«, rekao je Jonas. »A odakle ste vi?«
»Iz Sančaija.«
Pogledali smo se, bez riječi i s nelagodom."
Potresna priča koja nas navodi na razmišljanje, o tome šta je čovjek u stanju da izdrži. Preporuka!
Коментари
Постави коментар