Da šutiš - Dragana Latinović

Još jedna odlična zbirka priča "Strani gradovi" talentovane književnice Jelena Zlatar Gamberožić, našla je put do svojih čitatelja u izdanju  CeKaPe-a . Tražeći sebe likovi priča objedinjeni nazivom "Strani gradovi" zapravo završe pronalaženjem svoga alter ega, koji nije u svakoj prilici ono što su oni željeli pronaći. "Strani gradovi" su zapravo personifikacija ljudi koji se poput koncentričnih kružnica šire, a da se nikad ne sretnu. Ono što nam ova knjiga želi poručiti, da je čovjek postao ostrvo, sam za sebe uljuljkan spostvenim problemima stranac drugima, a najprije stranac i samom sebi. Pozornica je jedinstvena i ako su glavni likovi različiti, borba s ulogama im je zajednička. Scenario je gotovo nepostojeći, a oni se upuštaju u borbu sa životnim nedaćama nadajući se najboljem. Zamršenost odnosa i nespremonost na prilagođavanje usmjeravaju razradu priče ka vrhuncu koji donosi rasplet koji glavni akteri nisu nikako očekivali. Strah od nep...

Ljubav se rodila sasvim iznenada, nisam ti htio priznati da te volim. Kupovao sam ti crvene ruže. Ostavljao ih ispred vrata i gledao kako ih mirišeš. Uvijek izdaleka. Mislio sam da si ti ona prava, jedina, najdraža... da ćeš biti moja, ali ti si uspjela samo da mi slomiš srce.

Želim da živim negdje blizu mora, gdje ću svu tvoju ljubav imati samo za sebe. Želim da me svaki dan, budi zvuk talasa i dodir tvojih usana. Želim biti slobodna, ne želim živjeti u krletki jer mene hrani zvuk valova i tvoja blizina.

IZNAD KRAJOLIKA Čekaj me noćas ja doći neću u pokislim poljima tražim sreću tumaram bespućima širina uz svjetlost svjeća. Čekaj me noćas sutra će biti kasno iznad krajolika pratim let paunova ako oni uopšte lete njihovo perje prelama sunce. Čekaj me noćas, čekali su me mnogi u zalasku sunca vidim ti oči. Tminu sam prihvatila kao neminovnost do sledećeg leta pauna. Čekaj me noćas, u čekanju tražim spas svjetlost je moja luka jer se nada rađa u svakom izlasku sunca.

ZEMLJA Zemlja je ponudila utjehu, a zauzvrat upila suze. Njene široke ruke obgrlile su tvoje strahove. Razliježu se njenom utrobom, jauci uplakanih duša. Zemlja pamti, zemlja diše sve tvoje nesreće istrajno ćuti. Zemlja je danas vlažna, trava ugažena na mjestu  gdje ti je utjeha pružena.

Zar ljubav nije davenje, težnja ka ugodi i ekstazi, neizmjerna sreća. Zar ljubav nije uzajamno darivanje, naizmjenična niska sreća i tuge. Šta se krije iza tih očiju, treba da saznam, želim da znam. Zar ljubav nije stvaranje, nečeg novog još neizrecivog. Zar ljubav nije vječita nagrada i kazna.

Vrtlože se osjećanja. Poput stihije odlaze srećni dani, konačište pronalazim u samoći. Rab božiji u lance upletena, poput srne ogledam se u očima vuka. Strah slutnja i prepuštanje, satkani u sekundi. Omotana bodljikavom žicom, koja se urezuje u prste, hodam liticom propasti.